Download-ujte našu aplikaciju

14:11 / 21.04.17

SJEĆANJE na krajišku majku i njenu antičku tragediju

Nakon što je klanjala sabah-namaz i preko oba svoja ramena odaslala selam, pozdrav svim vjernicima i melecima, majka Mina zavrnu postećiju s njenog vrha i s tespihom u ruci se pridiže na svoje klecave noge. Do prozora kuće u kojoj je sama živjela nije dopirao ezan ni sa jednog od minareta džamija vascijele Cazinske krajine.

Piše: Šemsudin Gegić

I bez sata u kući, ona bi se svih pet dnevnih namaza molila u vrijeme koje je za njih propisano. Vaktiju je ravnala po otkucajima svog srca, uzdasima duše i navikom da od svoje četvrte godine redovno i smjerno moli Božiju milost.

Ni da se popenje na brežuljak povrh kuće, ne bi čula poziv na molitvu. Onda, kada su je ovamo pod brijeg kao mladu na konju doveli i udali za njenog Mehu Mašinovića, on bi je, po njegovom povratku iz radno-noćne smjene, a prije nego će ona ostati noseća, svakodnevno između dnevnih namaza izvodio na taj jedini brijeg u njihovom selu Crvarevac.

Dok bi ona slušala i odgonetala kakav to zvuk treperi vasionom, on bi je krišom posmatrao i mjerkao njen vitki stas niz kojeg se prosulo crnilo njene duge kose. Ni tada taj zvuk kojeg je čula nije imao umilnost ezana.

Kad je skupila hrabrost, a tad je uveliko već bila noseća, stidno mu je rekla da je eho zvuka što dolazi otud iz pravca Velike Kladuše podsjeća na rakoljenje stotina kvočki za kojima gega hiljade izleglih pilića. Zagrlio ju je i prvi put izvan spavaće sobe poljubio u oba obraza, rekavši: "Baš tako, Mino. Tamo je Agrokomerc, prehrambreno preduzeće sastavljeno od velikog broja farmi na kojima se uzgajaju pilići. Otud nam ja donosim plaću u dinarima.". Mjesec po tim izletima, rodila mu je prvog, a nakon nepune dvije godine i drugog sina.

Nakon što se bolje razdanilo, majka Mina iz ormara koji je, kao i svo drugo pokućstvo ručni rad njenog Mehe, izvadi mantil od diolena i kožnu tašnicu u obliku trapeza. Mantil sa tokastim kaišem je dobila na dar kad je rodila Ismeta, a tašnicu sa sedefli ručkom donijevši im na svijet Nihada. U hodniku nazu cipele koje su, prije dok su ukratko živjele u svekrovoj zajednici, naizmjenično nosile ona i zaova joj Ćamka.

Prije nego će iskoračiti u dvorište kuće u kojoj već devetu godinu samuje, obiđe i dvije kvočke koje joj dosad zaredom šest puta uvijek izlegoše svaka po trianestoro piladi. Majka Mina je kvočkama bila staratelj, a one njoj hranitelj. I podsjećale su je na braću blizance Merdžana i Kadriju, Gorance čiji su se preci davno doselili u njeno rodno krajiško selo Skokovi. Merdžan je sa ženom Đulom izrodio 13 sinova, a Kadrija sa njenom sestrom Alemom 13 kćeri.

Završila se mubarek noć Lejletu-l-regaib u kojoj se ispunjavaju želje i molbe, a osvanuo je petak, dan u kojemu vjernici muslimani ostavljaju kupoprodaju i odazivaju se na molitvu. A u ovaj poseban dan bi majka Mina redovno obilazila svoje sinove. Nedjeljom, posebnim danom za hrišćane, ateiste, vojnike, bolesnike i zatvorenike, posjećivala bi muža Mehu.

Do sinova bi stizala za malo duži treptaj oka, a za obići njihovog oca svaki put bi joj valjalo vozeći se u oba smjera četiri puta presjedati iz autobusa u voz. To bi je putovanje svaki put koštalo najmanje tri pilice. Peškeš-duhan bi mu nabavila u selu zamjenivši tridesetoro jaja za pola kilograma "narezane duše", kako bi njen Meho nazivao duhan dok bi do pupka uvlačio dim te njegove cigarli duše.

Kako su znali u koji će sahat tačno doći, njih bi dva majku Minu uvijek zajedno dočekivali. Ona bi ih prvo pomilovala po glavi, poljubila u bijela čela, a onda, iako ih je rodila, sjela bi im "pod muške noge".

Tako bijaše i ovog jutra koje je trebalo ispuniti njene sinoćnje molitve i želje. Jok. Njih dva šute ko nišani. Ma, ni da joj namignu. Vazda isto. Hajde što na nju, ali što jedan na drugoga ne gleda, morilo ju je i u dolasku, i u odlasku, i u snu kada bi urijetko zaspala sjedeći na sećiji.

Majka Mina iz tašnice izvadi flašicu i nakon što ih prsnu vodom kao da ih umiva, ovaj put bez suza i uzdaha, započe: "E, sad vas dva, moji jarci sukobljeni na sirat ćupriji, mene dobro saslušajte. Ja, moj Ismete i moj Nihade, nisam vam ja ta, dobro sam upamtila, ta vaša Antigona o kojoj ste, hodajući po kući, za školu iz knjiga naglas učili. Ja, eto, tragediju te jadnice upamtila, kao da sam znala da mi nekad, to sad, može zatrebati. A nisam vam ni sestra kao što je ona svojoj braći bila, majka sam vam. Ono u čemu sad na nju mogu ličiti jeste da sam vas obojicu po ratištima tražila dok vas nisam našla. I ugnijezdila, zajedno, ovdje, u dvorištu naše kuće. Ispod hrasta na kojeg ste se verali i u njegovoj krošnji od oca sakrivali kada bi se on ponekad pijan kući vratio. Jednog pored drugog ukopala, jer nam nijedna od te dvije naše proklete muslimanske zaraćene strane nije dala da vas u isti mezaristan spustimo ne bili se bar tamo u smrti izmirili".

Nakon što vodom iz flašice prsnu i sebe po marami na glavi, licu i prsima, jedva izusti: "Sad ste najpreči jedan drugom, djeco moja? Zar pjesmuljkom 'Oj, Alija dugačkoga nosa, nećeš jesti Babovoga topsa', da vam uši tako ožare da se vi međuse poubijate! Nit' vam je nos ko u Alije, a nit' ste od tog keksa ojačali. Vaš je Babo samo jedan, onaj što ste ga do rata zvali aba Meho!".

Na povratku kući, od dženetskog do kućnog praga, prvo što joj se učinilo da je putovanje duže nego kad ide Mehi u posjetu, pa u hodu iskapi ono vode iz flašice. Drugo, u šta bi se zaklela da nije pričina, čula ih je kako na prstima idu za njom i jedan joj na desno, a drugi na lijevo uho šapuću: "A što nikad, mati Mino, ti ne priupita našeg abu Mehu za belaj kojeg je on živ nama mrtvima napravio?". Od minđuša joj se odbi eho njihovih glasova i jeknu pravo u srcu.

U prvu nedjelju je otišla u zenički zatvor gdje je njen Meho već devetu godinu izdržavao zatvorsku kaznu. Dotad je majka Mina mislila kako je Sud njenom mužu odrezao tako dugu zatvorsku kaznu samo zato što je u dvorištu, između sinovljevih mezarova, iz lovačke puške ubio nekog Babovog autonomaša koji ga je pijan izazivo.

Kad se to dogodilo, bila je u selu gdje je razmjenjivala jaja za kantice kozijeg mlijeka, pa nit' je vidjela, nit' znala šta se sve zbilo u dvorištu njihove kuće. Zbog toga je nisu ni zvali na Sud u Bihać, a i da jesu, ne bi se mogla odazvati jer im je rat sve uništio, pa u kući nisu imali jednog jedinog helera da bi kupila autobusku kartu. Na povratku je zatekla krv po nišanima sinovljevih mezarova i Mehinu pisanu poruku "Ubio sam skota koji je pola rata bio na pravoj, a drugu polu na krivoj strani. Tako sam im se svima osvetio za naše sinove! Prosviro sam ga sačmaricom da se može pratit muzikom dok provokatorski pjeva".

Kad mu je rekla šta su je njihovi sinovi zadužili da ga pita, odgovorio je: "Čuj me, Mino moja, jesam, svašta sam viko dok su me safatavali oni kod kojih vidiš samo oči i usta, a iz ruku im snaga bije. I sad to isto u zeničkoj kaznionici, kad skočim iz sna, vičem".

Podviknu aba Meho: "Popišam se ja na vašu bosansku državu i Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna kad u njoj više nema naše djece! Pljujem ja na sve vas koji na pogibiji naše djece nama lažno preživjelima samo imarete izgradiste!"

Dotrčaše uniformisani i odvedoše abu Meha u samicu. Dok se sa duhanom mekim kao duša vraćala u Crvarevac, majka Mina je dumala: "Hajde što si pred policijom i okupljenim komšijama to izvikivo, a gdje ćeš tako reći pred Ismetom i Nihadom!? Zbog toga, iako su sve vidjeli i čuli, i nisu htjeli svjedočiti u tvoju korist. Dirnuo si im u muško junaštvo i krajišku tvrdoglavost, nesretni moj Meho. Znaš i sam, ko u oko svoje da si iglu ubo!".

P. S. Prije 15 godina, za FTV, vrsna novinarka "Oslobođenja" Dika Bejdić iz Bihaća i ja smo prvi snimili reportažu o majki Mini i drugim krajiškim majkama koje su u ratnim sukobima između bosanskih vojnih snaga i vojnih jedinica tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna izgubile svoje sinove.