Petak, rano jutro, sarajevska komercijala na relaciji Dobrinja - Vijećnica.

Autobus, kao i obično radnim danom pun putnika već nakon prvih nekoliko stanica od početne na putu prema gradu.

Većina "kunja", žmiri ili gleda ispred sebe u neku zamišljenu tačku, poneko progovori jednu, dvije sa onim do njega.

Petak je, al' i petkom valja na posao.

Gospođi u blizini zvoni mobitel, javlja se:

- Ponovi pjesmicu, sendvič ti je na stolu, stavi odmah u ruksak da ne zaboraviš, nemoj svjetlo ostavljati u kupatilu i lijepo zaključaj kad kreneš, jesi li čuo - govori.

Pažnju privlače dvije gospođe iz Istočnog Sarajeva. Krenule na posao u Federaciju, rade u državnoj službi. One jedine uporno pričaju od polazne stanice. Ne prestaju...

Uglavnom se jedna drugoj jadaju o situaciji na poslu. Nije dobro, kaže jedna, on sa srednjom školom da nekome naređuje, al' hajde takvo je vrijeme došlo...

Druga joj potvrdno klima glavom i uporno zijeva.

- Ma i kod mene je tako, ništa bolje, pa nastavlja:

- Nikako da se probudim, baš se moglo ostati kod kuće, dan je samo za kreveta. Ne znam bogami što li ovaj petak ne proglase neradnim danom, kako ovakva da išta danas uradim... - kaže gospođa iz državne službe.

I tako...