Za razliku od neobičnih snova u kojima se mogu pojaviti potpuno nepovezani događaji i simboli, sadržaj ovih iskustava uglavnom je povezan sa stvarnim ljudima i događajima iz života pacijenta
Gotovo tri desetljeća proveo je uz krevete ljudi koji su se nalazili na samom kraju života.
Dr. Chris Kerr, liječnik koji radi u hospicijskoj njezi, tokom 27 godina svjedočio je posljednjim danima hiljada pacijenata, a iskustvo ga je navelo da posebno proučava neobičan fenomen koji se često javlja neposredno prije smrti.
Objasnio je da mnogi ljudi pred smrt počinju govoriti o izrazito živopisnim susretima s osobama koje su davno izgubili.
Kerr ih namjerno ne naziva običnim snovima, već govori o vizijama ili 'posjetima' na kraju života, piše
Unilad. Prema njegovim riječima, učestalost takvih iskustava može se povećavati kako se čovjek približava smrti.
- To je znak da ste vrlo blizu kraja - rekao je Kerr.
Susret s preminulima
Jedna od promjena koju pritom primjećuje jest da pacijenti sve više vremena provode spavajući. Upravo se tokom tog stanja, kaže, pojavljuju iskustva u kojima vide preminule roditelje, supružnike, prijatelje ili druge njima bliske osobe.
Kerr naglašava da ih pacijenti doživljavaju drugačije od uobičajenih snova. Opisuju ih kao izuzetno jasna i stvarna iskustva, a neki se čak uvrijede kada im netko kaže da su samo sanjali.
- Nisu nalik snovima, nema simbolike ni metafora - objasnio je. Za razliku od neobičnih snova u kojima se mogu pojaviti potpuno nepovezani događaji i simboli, sadržaj ovih iskustava, prema Kerrovu opažanju, uglavnom je povezan sa stvarnim ljudima i događajima iz života pacijenta.
Umirujuća uloga
Ljudi ih se nakon buđenja često sjećaju vrlo jasno. Zanimljivo je i da pacijenti, prema njegovu iskustvu, uglavnom ne traže objašnjenje onoga što su doživjeli.
- Ovo radim 27 godina i nikada me pacijent nije pitao: "Što mislite, što ovo znači?" - kaže Kerr.
Posebno su zanimljiva Kerrova opažanja djece s terminalnim bolestima. Za razliku od starijih ljudi, djeca često još nisu doživjela smrt bliskog člana obitelji pa se u njihovim iskustvima ne mora pojaviti preminuli roditelj, baka ili djed.
Umjesto njih, tvrdi Kerr, mogu vidjeti životinju ili kućnog ljubimca koji je uginuo. Takva životinja, prema njegovu tumačenju, može imati sličnu umirujuću ulogu kakvu kod odraslog pacijenta ima susret s preminulom bliskom osobom.