Postoje ljudi nakon čijeg društva osjećamo neobjašnjiv umor. Nisu nas uvrijedili, nismo se posvađali, razgovor je možda čak bio ugodan, ali čim ostanemo sami, poželimo tišinu i odmor. Zašto se to događa?

Psiholozi objašnjavaju da nas ne iscrpljuju samo konflikti, stresne situacije i neugodni razgovori. Mentalni i emocionalni napor može nastati i tokom sasvim običnih druženja, posebno kada imamo osjećaj da se neprestano moramo prilagođavati drugoj osobi.

Časopis Heliyon objavio je istraživanje provedeno na 74 učesnika koje je pokazalo povezanost društvenog, ekstravertiranog ponašanja s povećanim umorom dva do tri sata kasnije.

Jedan od razloga takvog umora može biti neravnoteža u komunikaciji. Zamislite osobu koja tokom svakog susreta uglavnom govori o sebi, svojim problemima, brigama i svakodnevnim događajima. Vi slušate, postavljate pitanja, pokazujete razumijevanje i pokušavate pomoći.

Međutim, kada poželite nešto ispričati o sebi, razgovor se vrlo brzo ponovo vraća na nju.

Takva komunikacija ne mora biti namjerna niti znači da je druga osoba loša. Ipak, ako se stalno ponavlja, može stvoriti osjećaj da druženje zahtijeva mnogo više energije nego što nam pruža zadovoljstva.

U svakodnevnim odnosima često nesvjesno prilagođavamo svoje ponašanje drugim ljudima. Biramo riječi, pazimo kako će neko reagirati, pokušavamo održati ugodnu atmosferu ili izbjegavamo teme za koje znamo da bi mogle izazvati nezadovoljstvo.

Takva emocionalna regulacija zahtijeva određeni mentalni napor.

Posebno može biti iscrpljujuće druženje s osobama čije se raspoloženje često mijenja ili s kojima imamo osjećaj da moramo pažljivo odmjeravati svaku rečenicu.

Iako se tokom susreta možda ništa neugodno ne dogodi, stalna usmjerenost na tuđe reakcije može ostaviti osjećaj iscrpljenosti.

Važno je znati da osjećaj umora nakon druženja ne mora nužno imati veze s ponašanjem druge osobe.

Ljudi se razlikuju prema tome koliko im društvene interakcije odgovaraju i koliko vremena žele provoditi sami. Nekome višesatni razgovor predstavlja zadovoljstvo, dok će drugoj osobi i nakon ugodnog susreta biti potrebno vrijeme da se odmori.

Na to mogu utjecati i svakodnevni stres, nedostatak sna, preopterećenost obavezama ili jednostavno potreba za mirom.

Zbog toga nije svaka osoba nakon čijeg se društva osjećamo umorno emocionalno zahtjevna, niti je svaki takav odnos nezdrav.

Umjesto da procjenjujemo ljude samo prema tome jesu li ljubazni ili neugodni, korisno je obratiti pažnju na to kako se osjećamo u njihovom društvu.

Možemo li slobodno govoriti o sebi? Imamo li osjećaj da nas druga osoba zaista sluša? Moramo li stalno paziti šta ćemo reći? Osjećamo li se opušteno ili jedva čekamo da razgovor završi?

Ako se nakon susreta s određenom osobom redovno osjećamo iscrpljeno, možda vrijedi razmisliti o dinamici tog odnosa.

To ne znači da trebamo prekinuti kontakt. Ponekad je dovoljno postaviti jasnije granice, skratiti razgovore ili otvoreno reći da nam je potrebno malo vremena za sebe.

Zdravi međuljudski odnosi ne podrazumijevaju da ćemo se nakon svakog susreta osjećati sretno i puni energije. Prijateljstva, partnerski i porodični odnosi ponekad uključuju teške razgovore, brige i emocionalno zahtjevne trenutke.

Međutim, važno je da u njima postoji uzajamnost, odnosno prostor da obje osobe budu saslušane, shvaćene i prihvaćene.

Zato sljedeći put kada nakon nečijeg društva osjetite neobjašnjiv umor, nemojte odmah zaključiti da je problem u toj osobi.

Možda ste samo imali naporan dan. Možda vam treba više vremena za sebe. A možda vam taj osjećaj govori da u određenom odnosu previše energije trošite na druge, a premalo ostavljate za vlastite potrebe.