Prije deset godina dječiji pisac Fahrudin Kučuk u Sarajevu je pokrenuo internacionalni i takmičarski Festival dječije umjetnosti (FEDU) koji pokušava odgovoriti na nekoliko osnovnih kulturno-obrazovnih potreba kod mlade populacije - odlazak u pozorište, čitanje knjiga, kreativno pisanje, rad na izradi lutki od vune, tkanine i drugih materijala, realizaciji pozorišnih predstava, pjevanje, slikanje, crtanje, izrada skulptura, kolaža...

Potreba za ovakvim vidom popularizacije kulture i umjetnosti kod mladih je velika, pogotovo ako uzmemo u obzir da se kroz ovaj festival ne nudi samo prilika za rad mladih sa vrsnim umjetnicima i književnicima, nego se njihov rad i nagrađuje od stručnog žirija i dodjeljuju pored diploma i plaketa i novčane nagrade.

Cilj Festivala je prije svega da mladi dobiju kvalitetne sadržaje i programe iz kojih se uči na najbolji način, ali i da za nekoliko godina dobijemo plejadu istinskih stvaralaca koji će oplemeniti ovu sredinu i obogatiti umjetničku scenu BiH.

FEDU u svom desetom izdanju od 3. do 7. maja donosi brojne programe i deset predstava u okviru takmičarskog programa iz BiH, Hrvatske i Srbije. A povodom malog, ali značajnog jubileja, o značaju festivala u intervjuu za Faktor govorio je Kučuk. 

- Nakana svakog čovjeka u životu kada ima ideju je da je razvije, da proba da izvede tu ideju na svjetlost dana. Kada smo krenuli sa prvim FEDU festivalom, nismo pravili procjenu koliko će to trajati. Naravno, kada je u pitanju dječiji projekat, svrsishodno je da to traje, rekao bih beskonačno. Jednog dana i nas kada ne bude, da napravimo ekipu koja bi to nosila i dalje. Kako rekoste, deseti je po redu, to je već jedan mali jubilej.

Iz ove perspektive kada gledam, to je kao da je bilo jučer, a puno je tu obaveza, puno truda, puno susreta. Bilo je vrlo zanimljivo komunicirati sa institucijama koje jesu na neki način, rekao bih, podrška ili infrastruktura, nama udruženjima ili institucijama, koje se bave ovakvom vrstom djelatnosti. Vrlo je teško s obzirom na to da se u ovih deset godina promijenilo dosta tih ekipa koje odlučuju o nama. Ne bih o imenima, ali ima onih koji su na tragu šta treba, kako djelovati i raditi.

- Sve su to bitni faktori koji utječu da izdržimo. Kada se radi sa djecom, ne bi trebalo i nije, barem meni, i nama u FEDU, nije obaveza. Nije teška obaveza. A s obzirom na ovu strukturu koju smo maloprje rekli, dok vi dođete do mogućnosti da realizirate takav projekat, iscrpi vas puno na tom nekom planu gdje tu nije kreativnost, nego više papirologija, kontakti, pa možda više i molbe, milion nekih drugih stvari.

- Jeste, ali evo naravno da je energija pokretač i ta ljubav prema djeci. Mislim da su oni izvorište te naše energije. Kada dobijete povratnu reakciju ili kada gledate na licu mjesta, kada se dešavaju predstave, koliko oni uživaju, kada se družim sa njima, naravno sa svojim kolegama, kada im pravimo književne karavane, niz radionica.

Po meni najvažniji segmenti u umjetnosti su književnost, teatar, likovna umjetnost i muzika, a podgrupacija svih njih su prateći sadržaji, odnosno radionice koje su vrlo bitne i nimalo manje značajne nego ova četiri segmenta. Uživamo u tom procesu, ali ja bih najviše volio, ne da neko nas vuče za rukav, ali da je raspoređenost takva da ja ne moram biti uznemiren pred festival, da li ćemo stići, da li ćemo zatvoriti finansijsku konstrukciju, ali, eto, guramo nekako. Dešava se taj jedan fini umor poslije festivala kada vidimo šta smo ipak uradili.

- Mislim da generalno kada bilo ko radi ovakvu vrstu projekta koja je namijenjen djeci, naravno da mora imati tu energiju i poriv zbog čega to radi. Šta je na neki način inicijalno kod mene produciralo, tu ne volim reći gubitak, dijete je poginulo, ubijeno je na početku rata, i ja imam potrebu uvijek reći da jeste moja Aida sav svijet kroz koji ja gledam, kroz tu prizmu. Djeca kada im se uzme pravo na život i kažem ne samo zbog Aide, nego zbog sve djece ubijene.

Radimo FEDU da na neki način damo djeci na značaju, na vrijednosti, da postanu veliki ljudi, da ponesu jednu plemenitost, pa da i oni ne zaborave da su bili djeca. Jer onog momenta kada vi ne zaboravite da ste bili dijete, vi možete baštiniti finu empatiju, fine emocije, i nećete biti u situciji, bez obzira na to čime se bavili, nećete raditi loše stvari. Taj polaritet mraka, svjetlosti, dobrog i zla, ustvari kroz književnost i teatar uvijek je na tragu onoga da dijete na lakši i topliji način percipira ono sa čime će se danas-sutra sretati.

Vidimo šta se u Palestini dešava. Nosim taj teret svoj, nose svi ljudi - roditelji koji su doživjeli da ostanu bez svoje djece. I jedino ispravno i dobro je pokušati jer ne znamo koliko nam je vremena ostalo, da damo nešto, da alarmiramo, da stalno pričamo, da govorimo, da pokušamo dozvati nedozvane, da nije bitisanje svakog čovjeka na ovoj planeti pokazati ko je jači. Mislim da takmičenje treba da bude ko je mudriji, ko je pametniji, ko će napraviti neko lijepo, sjajno dostignuće.

Toga ima naravno, ali na žalost je da se sve formalno i kroz nauku što se dosegne, naročito u ovim tehničkim naukama, koristi se u krivom smjeru. Mi ćemo istrajati koliko imamo snage da ovaj festival ostavi jedan trag i kad ne bude nas da to neko nastavi.

- Mi svake godine raspišemo te četiri kategorije, konkurse gdje tražimo mogućnost da dovedemo najkvalitetnije kada govorimo o teatru, da na konkurse za književnost pošalju radove najbolji autori iz regiona, da muzički taj dio također bude vrlo kvalitetan, i likovni.

Trudimo se da djeca i roditelji konzumiraju dobre programe, ali nama je bit svega, da u svim kategorijama kada raspisujemo konkurs, raspisujemo kategorije i za djecu autore, djecu koja glume, djecu koja slikaju, djecu koja pjevaju, ustvari da pomognemo njima da prepoznaju sebe, pa možda jednog dana da se bave jednim od ovih vrlo lijepih umjetnosti.

Ove godine čeka nas deset vrlo lijepih predstava u takmičarskom programu. S obzirom na to da su profesionalni teatri, tako će raditi i izvesti svoje programe u Pozorištu mladih. Jedan dobar dio, tri predstave ćemo igrati u Novom Gradu, u njihovoj multimedijalnoj sali, tražeći upravo mogućnost žive igre uz književne karavane gdje će nam naši prijatelji iz BiH i regiona doći, gdje ćemo svaki dan četiri-pet škola obići, praveći te književne karavane.

Uglavnom imamo oko 110 programa u zvaničnom dijelu festivala. Svi su programi besplatni. Mi smo svih ovih devet godina išli i u druge bh. gradove, a učinit ćemo to i ove godine. Moramo da se širimo jer Sarajevo ima šta ponuditi djeci, dok to nije slučaj za sve sredine u našoj zemlji. 

- Mi se moramo identificirati sa mjerom i mogućnošću kolike su naše obaveze da ih shvatimo kao takve. Kada kažem obaveze, to su slatke obaveze. Za odgoj djece prvo su zaslužni roditelji, pa škola, a onda mi koji radimo u kulturi, i naravno društvo u cijelosti. To su bitni segmenti ili bitni koraci koje svako dijete treba da prođe da bismo danas-sutra očekivali da budu građani ovog grada, građani ove države, svijeta.

I da upravo kulturološki umije, zna i konzumirati, zna na toj ravni i razgovarati,  samim tim biti dovoljno osviješten da se ne bavi stvarima koje su vrlo ružne, koje su loše. Mi smo jednim dijelom i uspjeli do sada jer smo došli u situaciju da je dosta djece sve ovo vrijeme uz nas i sada šalju radove u kategoriji odraslih. Već smo uspjeli da ostvarimo taj kontinuitet.

Kada je riječ o muzici, djeca dobiju mogućnost da se takmiče, onog momenta kada žiri donese odluke, oni dobiju nagrade, mogućnost da, rekao bih, napreduju u nekim školama koje obrazuju muzičare, a kada je u pitanju pjevanje, mi gledamo da osiguramo autora, aranžman, muziku i tekst. Uđe se u studio i snimi se pjesma na engleskom, na bosanskom. To je njegova ili njena nagrada i vjetar u leđa.

Volio bih da bude još festivala, ne ovakvog tipa, možda odvojenog segmenta, samo književnost. Onda bismo imali tu kritičnu masu dešavanja pored Pozorišta mladih koje sjajne stvari radi. Novi Grad po broju stanovnika bi trebao da ima teatar, a mislim da bi Sarajevo trebalo da dobije teatar koji bi tretirao samo komediju. 

- Složio bih se jednim dijelom. Zašto jednim dijelom? Zato što mi trajemo nekoliko dana u godini, a treba intenzivno raditi stalno sa djecom. Ovo dođe kao incident.

- Istina. Da nemamo izvorište proživljenog, neke divne sretne trenutke, teško da bismo prebrodili loše momente, koji su neizostavni u onom što zovemo životom. To sjećanje kako izaći uvijek kao pobjednik iz nečega teškog, jeste vratiti se gdje smo bili sretni. Pa zato postoje te bajke, predstave. Ali naravno, programi pokažu da djeca to lijepo prhvate, da su sa osmijesima na licu kada izađu sa predstave.

Roditelji mogu praviti teatar kući. To je neka dekica, paravan, ne mora se pisati tekst, tu se može reći ti si taj lik. Vjerujte mi da znam iskustveno da će djeca kroz lik koji im se da progovoriti o svim svojim problemima. Ne treba djeci prilaziti sa rečenicom: "Šta je bilo danas?" Jer dijete će iz nekog straha prešutjeti. To je to poigravanje, a život ako ćemo realno gledati je igra. Najbolji način je podijeliti tu igru.

- To je istina. Tako je.

- Mi smo ove godine aplicirali u četiri kategorije s obziriom na to da imamo izavaštvo dobili smo dvije nagrade. Prva nagrada je za najbolju promociju djela na sajmu "Čudni gosti" i "U ogledalu" autora Fahrudina Kučuka, kao i "Vilenjakovo pero - Čarobne priče" i "Vilenjakovo pero - U svijetu bajke", grupa autora.

Dobitnici smo i nagrade za naučne radove za djelo grupe autora: "Bajka u 21. stoljeću". Počastvovan sam i obradovan nagradama. Velika je to radost i onda shvatite, ono što radimo nije bilo bez odijeka, pokazalo se da postoji kvalitet. To je radost, da i drugi prepoznaju kvalitet.