Ljudsko tijelo nije stvoreno da se nosi sa uvjetima kakvi se mogu pronaći na najvišoj planini svijeta - Mount Everestu.

Osim vjerovatnoće smrti od pothlađivanja i nedostatka kisika, drastična promjena na takvoj nadmorskoj visini može uzrokovati srčani i moždani udar, poremećaj u radu bubrega i oticanje mozga.

U planinskoj Zoni smrti - iznad 7.900 metara, nivo kisika toliko je nizak da se tijelo i mozak počinju polako "gasiti".

Sa samo trećinom od standardne količine kisika na normalnoj visini, planinari se suočavaju sa izglednom mogućnosti delirija.

Kada je australski alpinist Lincoln Hall 2006. godine samo čudom spašen iz Zone smrti, njegovi spasitelji našli su ga kako skida odjeću na temperaturi ispod nule i nepovezano razgovara sam sa sobom, vjerujući kako se nalazi u čamcu.

Hall je bio jedan od rijetkih sretnika koji se uspio izvući iz smrtnog stiska planine, piše ATI.

Od 1924. godine (kada su avanturisti napravili prvi dokumentirani pokušaj dosezanja vrha) do 2015. godine, 283 ljudi umrlo je u pokušaju osvajanja Mount Everesta.

Većina njih, odnosno njihovih tijela, i dalje je tamo. Kako ih se na vrh uspješno popelo njih 4.800, ispada da na svakih 16, koji se domognu Mount Everesta, dođe jedan koji smrtno strada.

Godine 2014. bilo je 17 poginulih, godinu poslije 19 poginulih, redom pod lavinama.

Jedno od tih tijela pokraj kojeg planinari moraju proći su tzv. "zelene čizme", jedna od osam osoba umrlih na planini tokom snježne mećave 1996. godine.

Tsewang Paljor

Leš, koji je dobio ime po neonskim zelenim planinarskim čizmama koje nosi, leži uvijen u vapnenačku špilju na putu sjeveroistočnog grebena Mount Everesta.

Svi koji prođu prisiljeni su prelaziti preko njegovih nogu, koje snažno podsjećaju da je put vrlo opasan unatoč blizini vrha.

Vjeruje se kako su "Zelene čizme" zapravo Tsewang Paljor, član penjačkog tima od četvero ljudi iz Indije, koji su pokušali doći do vrha u maju 1996. godine.

Dvadesetosmogodišnji Paljor bio je oficir indo-tibetanske pogranične policije koji je odrastao u selu Sakti u podnožju Himalaja.

Oduševio se kada je izabran da bude dio ekskluzivnog tima koji se nadao da će biti prvi Indijci koji će do vrha Everesta stići sa sjeverne strane.

Tim je krenuo vidno uzbuđen, ne shvatajući da ih većina nikada neće napustiti planinu. Unatoč fizičkoj snazi i entuzijazmu, Tsewang Paljor i njegovi kolege bili su potpuno nespremni za opasnosti s kojima će se suočiti na planini.

Harbhajan Singh, jedini preživjeli iz ekspedicije, prisjetio se kako je bio prisiljen odustati od uspona zbog neprestanog pogoršanja vremena. Iako je pokušao signalizirati ostalima da se vrate u relativnu sigurnost logora, nastavili su bez njega, prožeti groznicom blizine vrha.

Tsewang Paljor i njegova dvojica kolega zaista su stigli do vrha, ali dok su se spustili, bili su uhvaćeni u smrtonosnu mećavu.

Nakon toga više nisu viđeni, sve dok prvi penjači koji su tražili zaklon u vapnenačkoj špilji nisu naišli na zelene čizme, zauvijek smrznute u pokušaju da se jedan muškarac bezuspješno zaštiti od oluje.

- Mislim da svi znaju priče o zelenim čizmama. Otprilike 80 posto penjača odmara se u istom skloništu gdje leže zelene čizme i teško je ne primijetiti tijelo koje leži kraj vas - ispričao je Noel Hanna.

A priča o Paljorovoj smrti prepuna je kontroverzi. Još uvijek nije u potpunosti razriješeno pitanje, jesu li Paljor i dvojica kolega Tsewang Smanla i Dorje Morup poginuli zato što su ostali penjači ignorisali pozive u pomoć, a sve kako bi što prije došli do vrha. Događaje s tog sudbonosnog uspona 1996. godine ovjekovječio je pisac Jon Krauker, a nedavno je prikazivan i film Everest o tragediji koja je uzela osam života.

O samom događaju zna se gotovo sve, oluja je smanjila vidljivost, jedna grupa penjača se odvojila, zalutala i umrla. Napisano je nekoliko knjiga iz perspektive preživjelih, snimljen je ranije spomenuti film, ali o Paljoru se ne zna praktično ništa.

Upravo zbog toga novinari BBC odlučili su posjetiti njegovo rodno mjesto duboko u planinama Nepala. Njegova majka Tashi Angmo prisjećala se kako je bila ponosna na sina kad je upao u Indo-tibetansku pograničnu stražu, elitnu jedinicu posebno obučenu za rad na ekstremnim visinama.

Nizao se uspjeh za uspjehom, ali kad je odabran za posebno teški uspon na Everest, majci nije prenio tu informaciju. Ona je bila uvjerena da je to previše opasan poduhvat, molila ga je da ne ide, ali Paljor je bio tvrdoglav. Uostalom, upravo je bio prošao sve zdravstvene preglede, bio je u naponu snage i ništa ga nije moglo zaustaviti. Osim samog Everesta.