navbar

COOLSTYLE

faktor
search
search
search
Najveća distopija na svijetu

Zgrada visoka dva kilometra, suludi projekat saudijskog vladara

Objavljeno: 30.03.2024. u 20:24
get url
text
FOTO: Adrian Smith + Gordon Gill Architecture
U stanu koji se nalazi na 320. spratu, u zgradi visokoj kilometar, teško je zamisliti kakav će biti život. Hoće li se tlo pomaknuti malo kao što se tlo pomiče u avionu? Hoće li se udari vjetra osjetiti na fasadi? Hoće li tekuća voda stizati s dobrim pritiskom? Mogu li se prozori otvoriti i na pola minute? Hoće li prostori biti više ili manje otvoreni ili pak zamršeni jer će konstrukcijska masa zauzimati puno prostora? Kako će se odlagati smeće? Je li strašno samo i pomisliti na požar? Mogu li se pregrade ukloniti kako bi se kuhinja spojila s dnevnim boravkom? I najvažnije pitanje: Hoće li ovo biti fotogeničan, ali usamljen život? Hoće li stanari na kraju odustati od izlaska vani jer je vani tako daleko?, stoji na početku reportaže koju je objavio El Mundo.
Danas na svijetu ne postoji 320. sprat i niko ne živi kilometar visoko, jer Burj Khalifa u Dubaiju, najviša zgrada na planeti od 2014. godine, doseže 828 metara visine, a naseljena je samo do 584 metra, sprat joj je 163. Ono što slijedi su spratovi koje zauzimaju mašine i antena koja se proteže pomalo hiperbolično. Međutim, dva projekta u Saudijskoj Arabiji predložila su tokom prošle godine da se granica podigne.
Planirano je da Jeddah Tower u Jeddi 2011. dosegne visinu od 1,6 kilometara (simbolična milja poznatog utopijskog nebodera Franka Lloyda Wrighta iz 1950-ih), no kasnije se smanjio na visinu od 1.000 metara prema uputama geologa koji su analizirali tlo njihove parcele. Radovi su započeli 2014., a obustavljeni su kada se radilo na 390 metara visine 2017. jer je njegov promotor, princ Bin Talal, pao u nemilost saudijske vlade i ostao bez kredita. Prošle godine, Jeddah Tower ponovo je stekao političku naklonost i nove načine za državno finansiranje, prenosi Stav.
Ovog istog mjeseca iz Rijada su stigle još ekstravagantnije vijesti: Javni investicijski fond, državni fond koji ulaže dobit od nafte, a na čijem je čelu princ Mohammad Bin Salman, raspisao je konkurs za izgradnju dva kilometra visokog tornja na sjeveru glavnog grada kraljevstva. Studio Normana Fostera je autor odabranog projekta i izgradit će zgradu za koju već postoji budžet od 4,62 milijarde eura. Svijet je, međutim, reagirao sa skepsom.
U Burj Khalifi postoje čitavi spratovi kancelarija i stanova koji nikada nisu bili useljeni, ali se čini da to nije baš relevantna činjenica. Vidikovci i restorani za turiste ispunjavaju svoju funkciju i zarađuju, a ime zgrade poznato je u cijelom svijetu. Ne na razini Eiffelovog tornja, ali više od bilo koje druge građevine 21. stoljeća. Nemoguće je znati je li njegov promotor, javna kompanija iz Dubaija, povratila svoju investiciju ili nije.
FOTO: thejeddahtower.org
Zašto se predlažu ovakve zgrade?
- Moja intuicija je da, prije svega, postoji društveni status u životu fizički i metaforički iznad drugih. Drugo, oni načini života koji obećavaju oblik blagostanja, bijeg od zagušenja, zagađenja i kriminala koji se često povezuju s ulicom. I treće, ovo uzbuđenje gledanja svijeta odozgo - kaže Andrew Harris, profesor urbanih studija i geografije na University College London.
Zanimljiva je situacija: čini se da mnogi ultrabogati ljudi danas žele živjeti na vrhu grada, iako to iziskuje mnogo dodatnih troškova. Ali tu želju ne bismo trebali tretirati kao nešto radikalno novo. Nove visine i oblici nesumnjivo su obilježje nebodera 21. stoljeća, ali postoje važni presedani. Sve do početka 20. stoljeća najbolje mjesto za život je bilo tlo a ne vrh. Onda se sve promijenilo zbog tehnologije.
Podaci o tornju od dva kilometra još su vrlo oskudni, pa su analize do sada bile geopolitičke prirode: šta tjera državni fond da uđe u takav projekat? Ukratko, odgovor bi bio da, suočeni s budućnošću u kojoj ugljikovodici više neće biti beskrajni izvor bogatstva za Saudijsku Arabiju i njene susjede, cilj elita je pretvoriti svoje gradove u enklave slobodnog života za milijardere planete.
Ono što ostaje za razmatranje je kakav može biti život u ovakvoj zgradi. Prvo: šta možete učiniti sa zgradom visokom dva kilometra? Ono što se može predvidjeti jest da bi prva trećina zgrade bila namijenjena kancelarijama i komercijalnim namjenama, druga trećina domovima i hotelima, a treća ne bi imala drugu namjenu osim vidikovaca i nekih tehničkih usluga.
Takva se struktura može poduprijeti samo na golemoj podlozi, s velikim podijem koji bi se morao dotjerivati ​​kako bi zgrada dobivala na visini, sve dok ne završi u vrhu. Stručnjaci tvrde - strukturna jezgra morala biti dimenzija najmanje 300 metara puta 300 metara.
FOTO: thejeddahtower.org
Prizemlja zgrade, s vrlo dubokim uvalama i bez unutrašnjih terasa, mogla bi služiti samo za smještaj kancelarija ili trgovačkih centara. Iznad bi kancelarije nestale, a pojavili bi se domovi, jer u Saudijskoj Arabiji nema i nikada neće biti potražnje za tolikim poslovnim prostorom. Zapravo, diljem svijeta se poslovni tornjevi već prazne i recikliraju u stambene zgrade.
Tako će toranj od dva kilometra dobiti na visini, a konstrukcijska jezgra i uvale stanjit će se od 500 metara nadalje, gdje će biti moguće graditi kuće, okrenute prema pročeljima i dobro osvijetljene. U Burj Khalifi postoji 900 stanova između 19. i 77. sprata. Očekuje se da će tlocrt tornja od dva kilometra težiti obliku slova Y, onom koji najbolje odolijeva vjetru, te da će biti izgrađen od metalnih konstrukcija, jer je beton pretežak da bi se moglo raditi s njim na toj visini, a drvo nije dovoljno kruto.
Postoji još jedna gotovo mučna dilema: okomitog pomaka, penjanje i spuštanje od kuće do ulice i nazad do kuće. Nemamo presedana za nešto poput tornja od dva kilometra, ali stručnjaci procjenjuju da će, čak i s najbržim liftovima, za doći od najviših spratova do prizemlja biti potrebno pola sata, uključujući nekoliko presjedanja. Pola sata u liftu da stignete do garaže i odete na posao.
Veliki izazov za održavanje zgrade više nije gravitacija nego vjetar. U stanu na 320. spratu prozori se ne mogu otvoriti. Otuđenje od svijeta bilo bi potpuno. Jer na 200 metara nadmorske visine vidi se grad, ali na kilometar i po vide se samo magla i oblaci, ne vide se ljudi na ulici.
Postoji još jedan problem koji je temelj. Kako bi se takva masa pričvrstila za tlo, a da ne pukne, morala bi se stvoriti mnogo veća platforma, perimetar s radijusom od oko kilometra, prema Arroyu, koji bi izolirao najviši toranj na svijetu od susjednih zgrada. Stanovnici 320. sprata živjet će kao što se živi u svemirskoj misiji, nesvjesni ostatka svijeta, neupućeni u vremenske uslove na ulici, okruženi tehnologijom i dizajnom, zauzimajući prilično zamršene, ali luksuzno namještene prostore i okruženi uslugama osmišljenim da ih štite od samoće: bazeni, teretane, restorani... Održavanje zgrade će biti preskupo, voda će stizati motorima koji će ponavljati ispumpavanje svakih nekoliko spratova, a fasade će čistiti dronovima...
Zgrada od dva kilometra? Moguće, ali preskupo, kao i svako rješenje koje prkosi zdravom razumu.