Poznati sarajevski ugostitelj i poslastičar Hasan Hajdarević, javnosti poznat kao Hasko Tabasko, gazi osmu deceniju, no posao ne napušta.

Danas vodi jedan sarajevski pub, a tokom života je u svom vlasništvu imao čak 17 radnji, od kojih je svakako najglasovitija prva zvanična picerija u glavnom gradu "Tabasco", u koju su dolazili svi, i poznati i nepoznati, a gdje su mogli uživati u nesvakidašnjim delicijama poput puževa i žaba.

Hasko je hroničar starog Sarajeva u kojem je postizao nevjerovatan uspjeh u biznisu i padao u finansijski sunovrat, iskusio šta znači biti i hadžija i bos. Jednom riječju, njegov život je jedan rolerkoster koji i dalje vozi.

- Mislim da u Sarajevu nije bilo tolikih amatera kao što sam ja. Do 2001. sam išao uzbrdo, a onda je odjednom došao taj period malera, neko zagušenje, tako da sam morao prodati dvije radnje i stan. Propala mi je radnja koja je jako dobro radila. U pitanju je kafe slastičarna kod Građevinskog fakulteta, gdje sam prodavao 12 kilograma kafe dnevno. Kažu da je najteža kletva "imati pa nemati", ali evo ja sam, hvala dragom Bogu, ostao na nogama i prebolio.

Kako znam raditi, brzo sam otišao u Saudijsku Arabiju, a potom sam radio i u tri - četiri grada u Hrvatskoj, pa u Sloveniji i Njemačkoj. Kada čovjek radi, brzo zaboravi sve probleme. U junu prošle godine sam došao iz Maribora, gdje sam dva - tri mjeseca bio sam u hotelu. Kada je Slovenija proglasila kraj epidemije vratio sam se u Sarajevo - govori Hasan Hajdarević na početku razgovora za Faktor.

Završio je Ugostiteljsku školu za slastičara davne 1971. godine, prije rata radio u tri hotela, hotelu "Evropi", hotelu "Jajce" u Jajcu i na Jahorini, kuhao za košarkaše Bosne, gostio Seju Sušića i Ivicu Osima, Davorina Popovića i Mirzu Delibašića...

Hasan sa kolegama Radovanom Subinom i Hamidom Hadžićem

- Pošto sam bio poslušno dijete, šefovi iz "Evrope" kada su išli da mijenjaju nove jelovnike u druge hotele vodili su me sa sobom. EOS je bila firma koja je imala svojih desetak hotela na moru i po BiH. Hoteli "Evropa", "Bristol", "Holiday Inn", "Central", hotel u Jajcu, Višegradu, Foči, Trogiru, Dubrovniku... su bile radne jedinice. Tada me je šef kuhinje, majstor Ivica Ladinski, tehnolog u EOS-u, nagovorio da počnem kuhati jer će mi trebati kasnije u životu. Na kraju mi je na Jahorini dao odijelo da izađem i konobarišem - prisjetio se poznati ugostitelj.

Kao 8-godišnjak je ostao bez oca, a 1973. njegov amidža je otvorio "Babića baštu" gdje je Hasan učio kafanski posao.

- To je možda jedno vrijeme bio najbolji restoran u gradu i prije nego što sam ja došao. Tamo sam deset mjeseci radio na crno, nisu nam dali papire. Bio je neki nesporazum sa opštinom oko izdavanja prostora. Radili smo tako da nikad nismo zatvarali restoran, ljudi su dizali noge da se pomete pod. Nakon toga amidža je kupio kafanu na Vasinom Hanu koja je radila noću. Tu su mi gosti bili muzičari, konobari i džeparoši - ova sarajevska raja kada dođe iz vana. Prodavao sam po 30 boca viskija za noć. Stari sat je ekstra dobro radio, ali kada dođe brat vlasnika Starog sata koji je kupio pazare iz šanka, ja sam imao pazar kao druga tri lokala- s ponosom ističe Hasan.

Čuvenu piceriju Tabasco, koja je bila među prvim u gradu, otvorio je davne 1979. na Koševskom Brdu.

- To je prvi objekat u Sarajevu koji je registrovan pod tim imenom- picerija. Tu sam prodavao puževe, žablje batake, a kasnije i škampe. Napravio sam prvo jelo u Sarajevu, maslenicu uz koju sam prodavao 25 kilograma brašna dnevno. To nije maslenica koju danas prodaju u Sarajevu, već je pica kalcona, kojoj je neko promijenio ime, a narod je to prihvatio.

Puževi su bili kasnije i u Holiday Innu, ali se nisu prodavali i vraćali su ih, a ja sam ih kupovao da im ne istekne rok. Bilo je dana kada sam prodavao 10 kilograma puževa dnevno. U Sarajevu niko nije napravio posao sa puževima i žabljim batacima osim mene. Prije Olimpijade, tamo neke 1980., 1981., 1982. imao sam 17 dana unaprijed rezervisanu radnju. Prvi sam u Sarajevu pravio pauzu od 17 do 19 sati da bih mogao napraviti raspored sjedenja gostiju koji rezervišu- govori Hasko Tabasko.

Tokom karijere pomagao je drugima, davao savjete oko poslovanja i otvaranja picerije.

- Bilo je tu 20 do 30 ljudi, čiji radnici, kuhari i kuharice su dolazili i spavali kod mene da nauče posao. I sam sam išao po nekoliko dana da pomognem da se počne raditi. Nikada nisam ništa krio, jer sam uvijek smatrao da svako ima svoju nafaku i da trebam da pomognem prijatelju da i on ima. Nisam veliki vjernik, ali mislim da svako ima životnu liniju po kojoj mora proći. Kad se osvrnem, prezadovoljan sam šta sam sve prošao i vidjeo u životu- dodaje Hajdarević.

Najbolji gost mu je bio Sejo Sušić.

- Kad dođe iz Beograda, otvori flašu viskija sa svoja dva prijatelja i igrača, popiju po jednu čašicu i kad plati, kaže konobaru: "Ovo je tvoja flaša" - prisjeća se ovaj ugostitelj.

Karijeru je počeo kao slastičar, a i dan danas sprema kolače, mada, kako kaže, žena ga je nadmašila.

- Kao dijete sam najviše volio da jedem tulumbe, pa sam ih često i kući pravio. Radim dobro i baklave, hurmašice, voćne torte, kreme... U Sarajevu je najbolja i najviše prodavana torta Havana koju je rahmetli Hasan donio i prvi napravio. To je bio kolač koji se najviše prodavao u hotelu "Evropa", ali i u hotelima po ostalim gradovima, na primjer u Jajcu koji je otvoren 1973. godine i gdje sam radio godinu dana - kaže Hajdarević.

Hajdarević voli i nogomet

Veliki je nogometni fan, a sa 12 godina je počeo trenirati boks.

- Često kažem da sam znao igrati lopte, koliko sam je volio, bio bih fudbaler. Od malih nogu sam u sportu, ali kada sam krenuo na zanat nisam imao više vremena jer sam puno radio. Na zanatu dođem ujutru u 6 na posao, pa u školu, pa onda dođem i radim naveče do 23 sata. Tako da sam te tri godine školovanja bio bez zabave. Ljeti kad su moji drugovi išli na ljetovanje, ja sam išao da radim u slastičarnu "Jadranka", koja je bila najbolja u Sarajevu.

Tu sam puno stvari naučio od pokojnog čika Nikole Bukvića, vlasnika. Majstor Milovan Đerić mi je savjetovao da slušam i da radim, a kada mi je rekao kolika je njegova plata vidio sam da smo bolje plaćeni nego zidari, automehaničari. Kada sam dobio prvu platu, odem u wc da prebrojim, a ono koverta puna para. Pitam čika Nikolu da mi nije dao tuđu kovertu, a on mi kaže: "Nisam sine, ti si to zaradio." Ja kući dedi dam kovertu, a tamo dvije dedine plate. Dedo me išamarao i za uho uhvatio, kaže mi: "Hajde sa mnom, gdje si ukrao ovolike pare." Dođemo kod čika Nikole, on me počne hvaliti, a dedo me počne grliti - kroz smijeh govori Hajdarević.

Oženjen je Suadom i ima dvije kćerke, Eminu i Dženanu. Ponosan je djed Namika i Faruka, te Lamije i Amile. Džemo Bisić mu je najbolji prijatelj od malih nogu, kao i Kemo Kozarić, a sa njima je proveo neke od najljepših dana u životu. Prijatelji su mu, kako kaže, bili i ostali i u teškim danima.

Posljednjih nekoliko mjeseci izgubio je, nažalost, nekoliko kolega i pravih prijatelja, majstora i učitelja u životu.

- Miro Bilić je završio fakultet za hotelijerstvo u Švicarskoj, a za direktora je na Jahorinu došao sa 28 godina. Ja sam imao 23 godine i od njega sam puno naučio jer je kao student radio u Švicarskoj i Francuskoj, gdje je naučio dosta recepata i novih ideja. Zahvaljujući njemu sam nadogradio temelj koji sam imao od Hasana- zaključuje vrsni slastičar.