Dok su se drugi dječaci penjali po planini jureći vukove i medvjede, mladi Jovo sakupljao je trave pomažući svojoj babi Staniji, čuvenoj romanijskoj vidarki u njenom nesvakidašnjem poslu

Romanijski vidar Jovo Mijatović, o kojem je snimljen i film davne 1968. godine, pomogao je hiljadama ljudi širom bivše Jugoslavije, ali i svijeta. Od koga je Jovo Mijatović naslijedio dar vidarstva i kako je završio svoj bogat i dug životni vijek? 

U matičnim knjigama u Rogatici je upisano da je rođen 1886. godine u selu Zagajevi. Pošto u to vrijeme sva novorođenčad nisu odmah upisivana u matične knjige rođenih, nego nekad i po nekoliko godina kasnije, pretpostavlja se da je živio i duže od 100 godina. Rođen i odrastao između kamena i neba, drugujući sa nemaštinom i divljim zvijerima, Jovo se još od malih nogu suočio sa teškim životom ljudi, kojima je, kako kažu: "I Bog rekao laku noć".

Udaljeni od doktora, bolnice i škole romanijski vidar, kao i mnoga druga djeca, sa Romanije – "Ostao je slijep kod očiju", te kasnije, kada se zamomčio i poostario, naučio je da čita i piše. Dok su se drugi dječaci penjali po planini jureći vukove i medvjede, mladi Jovo sakupljao je trave pomažući svojoj babi Staniji, čuvenoj romanijskoj vidarki u njenom nesvakidašnjem poslu.

Vremenom, učeći od svoje babe, a i od drugih ljudi koji su poznavali ljekovito bilje, mladi Jovo Mijatović postao je viđen vidar i travar koga su poznavali i prizivali na sve strane.

Upijao je Jovo svaku riječ od svoje babe: u kom dijelu Glasinca rastu najbolje trave, kada ih treba brati, te kako ih sušiti i čuvati. Naravno, najveća tajna je bila kako ih miješati i sastavljati recepte za određene bolesti.

Kada je Jovina baba umrla, preuze Jovo njen zanat i klijentelu, uglavnom komšije i prijatelje sa Đedovaca i susjednih sela. Nakon izvjesnog vremena u selo počeše stizati i oni iz grada, a sa njima poče Jovo umjesto kokoši i jaja da prima i novčane honorare. Njegova popularnost i bogatstvo su se brzo širili, pa on ubrzo postade nadaleko čuven domaćin.

Priče o uspješnim liječenjima čudotvorca sa Romanije pređoše i granicu Jugoslavije. Najprije u Đedovce počeše stizati domaći, oni koji su u rudnicima Amerike zaradili bogatstvo, ali i izgubili svoje zdravlje i mladost. Potom, o tome poče pisati inostrana, a zatim i ovdašnja štampa. Malo pomalo, Jovo Mijatović postade čuveni "Travar sa Romanije".

Dolazili su na Jovin prag i poznate svjetske ličnosti, čak i neki američki glumci, ali i mnogi bogataši i svjetski političari.

Služeći u austrougarskoj vojsci, kao bolničar, na Tirolu, Montegrafu, Pešti i Beču, vispreni gorštak sa Romanije naučio je još više, od onoga što je znao o tome – kako se ljudi liječe ljekovitim biljem. Izrodilo mu se šesnaestoro djece.

Ljudi pritisnuti nevoljama, bez para, udaljeni od ljekara, dolazili su kod Jove tražeći da im pomogne. On je to činio, koliko je znao i umio. A znao je mnogo. Vremenom, baveći se poslom koji je od jednog broja ljudi osporavan, postao je svojevrstan poznavalac ljekovitog bilja i priznati narodni ljekar nastavljajući tako tradiciju poznatih bosanskohercegovačkih hećima.

Zbog toga je, jedno vrijeme, imao i neprilika. Vremenom, ljudi su shvatili da liječenje čajevima i melemima ne može škoditi, naprotiv, samo koristiti.

Vještinu liječenja romanijskim travama Jovo nije prenio ni na jednog od svojih ukućana. Zbog toga je svoje recepte opisao u svojoj nadaleko poznatoj knjizi. Kada je Jovo 1986. godine umro, odnosno na sebe podigao ruku, imao je godina više nego što se mislilo. Uz asfaltnu saobraćajnicu koja od Sokoca vodi prema Rogatici, godinama je stajala tabla koja je ukazivala da je tu "Jovina stanica".

Ni danas niko ne zna zašto je skončao na taj način, kao oni kojima je život okrenuo leđa. U Ozerkovićima niko o tome ne želi da priča. Tajnu je odnio sa sobom u grob nad kojim je danas bronzani kip travara sa Romanije u prirodnoj veličini, kojeg je Jovo Mijatović još za života sebi podigao, objavio je portal leutar.net