Zaim Poturić jedno je od prepoznatljivih novinarskih lica sa malih ekrana u našoj zemlji, koji je decenijama sa bh. gledateljstvom dijelio dobre i loše trenutke svakodnevnice. Javnosti je poznat i kao izuzetan muzički autor, potpisnik više od stotinu djela, među kojima su mnogi hitovi Enesa Begovića, Adnana Jakupovića, Deniala Ahmetovića, Snežane Đurišić, Jasmina Bureka. Kada je u pitanju novinarstvo, danas je u zasluženoj penziji. Sudbina, usud, ili kako već to drugi nazivaju i shvataju, nije htjela da penzionerske dane provede bezbrižno, uživajući u plodovima svog rada.

Već više od godinu dana Poturić se bori sa rijetkom bolešću, hroničnom upalnom demijelinizirajućom poliradikuloneuropatijom (CIDP), ali u javnosti rijetko, pa skoro nikako ne govori o teškim trenucima kroz koje prolazi. Njegova borba za zdravlje je samo njegova, i, kako kaže, ne želi da se ona vidi.

Dječak u meni ne da mi da potonem

- Nemam razloga da krijem svoju bolest, ali, nekako, taj dječak koji još postoji u meni mi ne da da potonem. Bolest nije nimalo naivna i u pitanju je neurološko oboljenje, koje nastaje usljed upale koja oštećuje izolacijske ovojnice (mijelin) oko pojedinih nerava. Nekada davno je to krenulo, dok sam bio dijete, ali sam ga tada zaustavio. Potom je vrlo progresivno počelo da se razvija prije dvije godine. Naravno, usljed upale nervi ne provode impulse do mišića, tako da mišići atrofiraju, a tijelo slabi. To je najkraći opis koji mogu dati - kaže Zaim Poturić na početku razgovora za Faktor.

Razumljivo, to je i bio jedan od razloga za njegovo povlačenje sa televizije i odlazak u penziju.

- Na meni se bolest ne vidi, jer sva neurološka oboljenja su manje više nevidljiva. Mogu to uporediti sa karcinomom, gdje čovjek spolja izgleda sasvim uredu, dok se iznutra tijelo raspada. Konzilijum ljekara je u mom slučaju procijenio 90-postotnu invalidnost, tako da sam, po logici stvari, otišao u penziju - nastavlja ispovijest bivši novinar.

Bila je to teška odluka, s obzirom na strast i ljubav prema dugogodišnjem poslu, koji, mnogi će se složiti nije posao već način života. No, zdravlje je uvijek na prvom mjestu.

- Ja nisam neko koga drži mjesto. Temperamentan sam. Ipak sam donio tu odluku, jer posljednjih pola godine dok sam još radio, bukvalno nisam mogao doći od parkinga i ući u zgradu, a da dva ili tri puta ne sjednem da dođem sebi. Zaista, nisam imao izbora - konstatuje Zaim.

Sada ima više vremena da se posveti svojoj drugoj pasiji- pisanju tekstova za pjesme, ali i sebi i porodici.

- Enes Begović je 1987. godine snimio moju prvu pjesmu koju sam ikad napisao. Stalno me zove i pita za pjesmu, jer hoće da snimi jednu moju, voli šta ja radim. Ja sam prošle godine pokušavao nešto napisati, ali jednostavno nije išlo. Enes je jedan od rijetkih pjevača koji mi je pomogao i kada nisam imao pjesama i kada nismo sarađivali. I poziv je znak dobre volje čovjeka i interesa za prijatelja. Ipak, kako kaže Milić Vukašinović, pjesma se ne može napraviti jer nije zgrada. Pjesma dođe ili ne dođe. Ne pišem puno, ali Enes mi je uvijek izazov. Patologija moje bolesti je takva da odvlači pažnju, ne čitam, ne drži me ništa, pa samim tim i ne pišem puno. Da bi pisao stihove, moraš puno čitati. Pišem malo, ali ukoliko sa AMUS-om sve bude kako treba, bit ću zadovoljan i bit će mi dovoljno. Nisam megaloman, "ne lupam" se ciframa, treba mi onoliko koliko mi treba za kese, kako kaže naš narod. Uvijek sam iskren, pa ću iskreno reći da mi je penzija 340 maraka, iako me žena često kritikuje. No, ja se držim one narodne: "Što zna Bog, nek znaju i ljudi". Imam i nešto tog invalidskog dodatka. Treba biti zahvalan na onome što imaš, jer kad te zadesi ovakav neki problem onda shvatiš da ustvari ništa nije bitno. Nemam iluzija da ću ozdraviti, jer CIDP je takav, vrlo je progresivan i nema nazad. Ono na čemu ja sada mogu da radim, i tim ljekara sa kojima razgovaram i konsultujem se, je samo fizikalna terapija u onolikoj mjeri u kolikoj neće dodatno oštetiti nerve i mišiće. Kada su mi rekli o čemu se radi, uz dijagnozu CIDP, posljedica je bio deformisan hod. Ne hodam normalno usljed atrofije mišića, šepam na jednu nogu. Taj deformitet je prouzrokovao i deformitet lumbalnog i cervikalnog dijela kičme. Najveći problem mi je jer sada ne mogu da hodam više od 20 metara- kaže Poturić.

Pijem samo svoju kafu

Dijagnozu je saznao i prvo sučeljavanje sa bolešću imao je u Općoj bolnici Sarajevo kod prim. dr Zlatka Kravića.

- Tokom boravka u bolnici krišom sam pušio u WC-u. Inače, gdje god da idem nosim svoje kuhalo za kafu jer pijem samo svoju kafu. Kada mi je doktor iznio svoje sumnje na bolest, napravio sam sebi šolju kafe, zaključao sam se u taj bolnički WC, ispušio kutiju cigara, otplakao, pogledao se u ogledalo i rekao sebi: "Aha, to je tako. E, hajdemo sada u okviru toga napraviti najbolje za sebe". Mene CIDP smara, spavam tri puta dnevno, ipak ne dam se - iskren je bivši voditelj.

Muzika mu je jedna vrsta lijeka, motivacija za ustrajnost i daje mu volju u borbi sa bolešću.

- Počeo sam svirati i frulu, iako je prije nikad nisam svirao. Sada sam je kupio da vježbam prste, jer mi mišići iznad prstiju na dlanu atrofiraju, i, mogu vam reći da mi dobro ide. Danas kupujem i radim stvari koje su mi i ljubav i trening istovremeno- govori na kraju razgovora Poturić.