• Govorio je za naš portal o tome kako se kao ljudsko biće susretao svih ovih godina sa žrtvama u masovnim grobnicama, ali i onima koji su preživjeli genocid i izgubili najmilije.

- Teško je razlučiti šta je teže. Je li teži susret sa žrtvama u masovnim grobnicama, koji su često iskasapljene, premiještane, susret sa žrtvama među kojima su nerijetko i djeca. Samo 100 metara odavde je otkrivena masovna grobnica za koju su odgovorni holandski vojnici, holandska vlada, koja je u jednu takvu grobnicu stavila i najmlađu nestalu u cijeloj Bosni i Hercegovinu, malu Fatimu koja je živjela jedan ili dva minuta i potom preminula.

Šta je teže, takav susret s djecom žrtvama i majkama koje drže mrtvu djecu u naručju, ili sa preživjelim, kada majke pričaju o klikerima s kojim su se igrala njihova djeca, da nikada neće postati nane. To ostavlja neizbrisive tragove na svakog od nas - rekao je Mašović. 

Kazao je da se nada da ovakav način obilježavanja, dostojanstvenog ukopa naših najmilijih, stvoriti i razvijati kulturu sjećanja, čija je osnovna funkcija da spriječi buduća stradanja bošnjačkog naroda. 

- Ima jedna izreka, moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan. I to je bila moja vodilja - dodao je. 

Koliko puta ste ostali bez riječi, pitali smo. 

- Svaka ekshumacija je misija bez riječi. Dešavalo mi se da me kolega opomene, da mi kaže "ti razgovaraš sa ljudima koje smo ekshumirali". Izgovarao sam riječi pregledajući odjeću umrle osobe, recimo u jami Lanište. Pitao sam ga imaš li dokumenta uza se, imaš li upaljač, češalj, sat. Ja to u tom momentu zaista nisam registrovao. Kolega mi je ispričao.

Čovjek ostaje bez riječi, ostaje nijem. Nađete 16 žrtava na površini od kojih je 15 žena. Sve zaklane. Nema tu riječi koje biste izgovorili. Zapitate se nekada postoje li ljudska bića koja mogu uraditi tako nešto. Onda zaključite to nisu ljudska bića, to su monstrumi - istakao je Mašović.