Saopćenje Demokratske fronte (DF) o "apsolutnom jedinstvu" HDZ-a i SNSD-a i njihovom planu za "razbijanje države" ponovo otvara priču o patriotizmu i izdaji pred izbore.

Nakon sastanka Milorada Dodika i Dragana Čovića prije dva dana u Mostaru, DF u svom saopćenju ističe da jedini način da se savezu HDZ-a i SNSD-a pruži otpor je da im se onemogući da dobijanjem većine u Predsjedništvu BiH oni odrede ko će biti nova državna vlast.

- Svaki drugi ishod predstavlja otvoreno kockanje sa državom Bosnom i Hercegovinom. Naivna vjerovanja tipična za Trojku, a često i za SDA, o tome kako je Čovića i HDZ moguće odvojiti od Dodika i SNSD-a odavno nisu smiješna nego opasna i štetna - zaključuju iz DF-a.

DF sebe postulira kao jedinog zaštitnika države od saveza SNSD-a i HDZ-a. No, stvarna politička i ustavna pravila pokazuju nešto sasvim drugo. Otvara se pitanje da li se ovdje radi o stvarnoj borbi za državu ili samo o skretanju pažnje s vlastite nemoći. Fiksacija Dodikom i Čovićem razotkriva nedostatak autentične vizije unutar tzv. probosanskog bloka. Pretvaranjem ove dvojice lidera u stalni izgovor za vlastitu inertnost, taj blok zapravo parazitira na konfliktu, svjesno odgađajući trenutak kada će morati ponuditi stvarna rješenja za državu. 

Glavna premisa DF-ovog saopćenja počiva na tvrdnji da se predstojeći otpor savezu Čović–Dodik mora pružiti u Predsjedništvu BiH, jer bi u suprotnom oni odredili ko će biti nova državna vlast. Ova priča dobro zvuči za privlačenje glasova, ali potpuno zanemaruje kako država stvarno funkcioniše.

Predsjedništvo BiH predlaže mandatara za Vijeće ministara, ali realna politička snaga i potvrđivanje te vlasti leže u državnom Parlamentu Bosne i Hercegovine, i entitetskim parlamentima. Stoga, računica je jasna. Onaj ko ima ruke u državnom i entitetskom parlamentu, i kontroliše ključne klubove u Domu naroda - politički je partner.

Bez toga, svaka priča o formiranju vlasti i donošenju zakona ostaje prazno slovo na papiru.

Guranjem Predsjedništva u prvi plan, DF svjesno pojednostavljuje stvari. Naravno to čine iz svojih političkih razloga. Objektivno stranka postoji samo zbog Predsjedništva BiH i sitnog šićara nakon izbora.

Blokada države se ne radi u zgradi Predsjedništva, nego u parlamentarnim domovima.

DF oštro kritikuje Trojku i SDA jer uopće razgovaraju s Draganom Čovićem. Za njih je svaki dijalog jednak kapitulaciji.

Tu se nameće važno pitanje kako stranka koja se predstavlja kao građanska i širokih vidika zamišlja funkcionisanje zemlje bez ikakvog razgovora s nosiocima stvarne političke moći koja se crpi iz izbornih rezultata, broja njihovih glasova, sviđalo se to nekom ili ne.

Zatvaranje vrata i proglašavanje svakog razgovora izdajom vodi direktno u jednoumlje.

U složenoj državi odbijanje razgovora ne slabi Čovića i Dodika. Naprotiv, daje im savršen izgovor za nove blokade i tvrdnje kako je zajednički život nemoguć.

Zanimljivo je vidjeti i kako se dijeli odgovornost u aktuelnom Predsjedništvu BiH i resoru vanjske politike općenito. Denis Bećirović i Elmedin Konaković stalno su na udaru javnosti zbog svojih poteza, sastanaka i posjeta. Posebno su se našli na udaru kada su ukinute sankcije Miloradu Dodiku. Na Bećirovića, koji neosporno ima aferima, sručio se niz kritika, kao da je on sam iz tzv. probosanskog bloka u Predsjedništvu BiH. Za to vrijeme, Željko Komšić mirno je sjedio u zavjetrini.  

Ustav BiH jasno kaže da Predsjedništvo vodi vanjsku politiku države, ali Komšić uspijeva ostati po strani kod svakog neuspjeha na tom polju. 

Ako je situacija u zemlji stvarno tako loša, kako to tvrdi DF, gdje je tu odgovornost njihovog lidera? On godinama sjedi u državnom vrhu. Izgleda da je njegov zadatak samo da bude čuvan kao mimoza, a za sve promašaje krivi su drugi. Dakako, mjesto u toj fotelji trebao bi po planu DF-a naslijediti Slaven Kovačević, bez efektivne političe snage, s istom metom istim odstojanjem, ali spremnošću za dociranje s pozicije samoproglašenih i jedinih "pravovjernih" na putu do tzv. građanske države. Taj legitiman politički cilj se, ipak, ne ostvaruje dociranjem političkoj konkurenciji u sarajevskoj kotlini. Valja pridobiti neke "građaniste" izvan bošnjačkog korpusa, recimo malo dalje od sarajevskih mejhana. 

Iza teških riječi o odbrani domovine često se kriju obični interesi. Javna je tajna da su oštre podjele na patriote i izdajnike u našoj politici uglavnom paravan za ekonomske poslove.

Zato je opravdano pitati koliko je ova priča iskrena. Je li Dragan Čović neprijatelj samo u predizbornoj kampanji? Istovremeno, firme naklonjene njegovoj stranci nekada su finansijski pomagali one koji se javno zaklinju da s njim nikada neće u istu prostoriju.