Viša naučna saradnica Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu i doktorica lingvističkih nauka iz oblasti bosnistike, dr. sc. Erma Ramić-Kunić, reagovala je na izjave predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika o bosanskohercegovačkom kulturnom naslijeđu, ocijenivši da njegove tvrdnje pokazuju "silno neznanje" i predstavljaju miješanje naučnih činjenica s političkom ideologijom.

- Gospodine Dodik, pokazujete silno neznanje miješanjem naučnih činjenica s vlastitom političkom ideologijom. Za tvrdnju da ne postoji bosanskohercegovačko kulturno naslijeđe, nego samo srpsko, hrvatsko i tursko, pali biste na svakom ozbiljnom ispitu iz historije i filologije - navela je Ramić-Kunić.

Istakla je da je osnovni problem takvog pristupa prenošenje savremenih nacionalnih kategorija u srednji vijek te posmatranje kulturnog naslijeđa kao isključivog vlasništva današnjih nacija.

Naglašava da postojanje srpskih, hrvatskih i bošnjačkih tradicija u Bosni i Hercegovini ne isključuje njihovu pripadnost zajedničkom bosanskohercegovačkom kulturnom prostoru, o čemu, kako navodi, svjedoči izvorna historijska građa, a ne naknadne nacionalne interpretacije.

Kao jedan od ključnih dokaza navodi Povelju bana Kulina od 29. augusta 1189. godine, koju opisuje kao najstariji sačuvani državni dokument srednjovjekovne Bosne. Prema njenim riječima, taj dokument potvrđuje da je krajem 12. stoljeća postojala uređena bosanska država sa svojim vladarom, razvijenom kancelarijom i ustaljenom pisarskom praksom.

Ramić-Kunić podsjeća i na srednjovjekovne rukopise, pisma i epigrafske natpise koji, kako ističe, svjedoče o razvijenoj i višeslojnoj bosanskoj pismenosti. Posebno izdvaja dva kotorska notarska ugovora od 3. jula 1436. godine, u kojima je, navodi, izričito zabilježen naziv "bosanski jezik" (lingua bosinensi).

- Ovdje dakako nema prostora za tumačenje prema kojem bi lingua bosinensi označavalo samo porijeklo djevojaka. Njihovo je bosansko porijeklo već posebno iskazano riječima de genere bossinensium, dok se izrazi lingua bosinensi i lingua latina nalaze u jasnoj opoziciji i označavaju dva jezika - navela je.

Dodaje kako činjenica da se ista formulacija pojavljuje u dva dokumenta sastavljena istog dana pokazuje da je naziv "bosanski jezik" tada bio uobičajena i razumljiva oznaka kojoj notar nije morao davati dodatna objašnjenja.

Govoreći o osmanskom periodu, Ramić-Kunić smatra da nije naučno opravdano cjelokupno naslijeđe tog vremena jednostavno nazivati "turskim". Ističe da je ono nastajalo u okviru Osmanskog Carstva, ali da su ga u Bosni stvarali domaći ljudi i zajednice.

Kao ilustraciju navodi bosansku alhamijado književnost, u kojoj je domaći slavenski jezik zapisivan prilagođenim arapskim pismom.

- Takva književnost pripada islamskom kulturnom krugu, ali je po jeziku, prostoru nastanka i svojim stvaraocima sastavni dio bosanske kulturne historije - istakla je.

Osvrnula se i na pitanje modernih nacionalnih identiteta, navodeći da su se južnoslavenske nacije uglavnom oblikovale tokom 19. i 20. stoljeća, zbog čega se, kako kaže, samo Bošnjaci ne mogu proglašavati "mladom nacijom", dok se srpski i hrvatski identitet u njegovom današnjem značenju ne može nekritički projicirati duboko u srednji vijek.

Zaključila je da bosanskohercegovačko kulturno naslijeđe ne isključuje njegove srpske, hrvatske, bošnjačke, jevrejske, osmanske i druge sastavnice, već ih obuhvata kao dijelove kulturne historije nastale na istom prostoru.

- Politički je moguće osporavati njegovo ime, ali time ne nestaju Povelja bana Kulina, srednjovjekovne bosanske povelje i rukopisi niti kotorska potvrda naziva bosanski jezik iz 1436. godine - poručila je.