U četvrtak, 1. oktobra 2026. godine objavljena je vijest da je preminula presuđena ratna zločinka Biljana Plavšić, jedna od centralnih političkih figura u rukovodstvu tzv. Srpske republike Bosne i Hercegovine, a kasnije Republike Srpske.

Zbog svog političkog angažmana u projektu stvaranja etnički čistih srpskih prostora kroz počinjenje zločina and Bošnjacima i Hrvatima, na Haškom tribunalu je pravosnažno osuđena na 11 godina zatvora.

Vještim i smišljenim planom priznanja krivice, uspjela je isposlovati manju kaznu i kasnije prijevremeno puštanje na slobodu, da bi odmah nakon izlaska iz zatvora povukla to svoje priznanje. Iskoristila je istu matricu laži koju su i prije i nakon nje primjenili mnogi presuđeni zločinci. Klasični primjer varalice i manipulatora.

U njenoj biografiji iz perioda prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, stoji da je diplomirala biologiju i doktorirala botaniku na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Zagrebu. Nakon toga, bila je profesorica na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je stekla najviše akademsko zvanje redovne profesorice.

U to, bila je jedno vrijeme šefica katedre za biologiju i dekanica Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Može se kazati, impresivna biografija za jednog akademskog radnika i univerzitetskog profersora.

Međutim, svoje pravo lice je pokazala početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, napustivši akademsku karijeru i ulazeći u političku arenu, kroz djelovanje na visokim pozicijama u novoformiranoj Srpskoj demokratskoj stranci Bosne i Hercegovine.

Međutim, ušavši u politiku, u svoje političko djelovanje je uključila svoja znanja koja je stekla kao doktorica botanike i profesorica biologije.

Ta svoja znanja iz biologije koristila je kao opravdanja za svoje političko djelovanje usmjereno na razgradnju bosanskohercegovačke države i društva.

Da bi opravdala i legitimirala počinjenje zločina nad Bošnjacima, posegla je za konstruiranim kvazi-naučnim biološkim tezama koje spadaju u sami vrh rasne mržnje i pseudonaučnih rasnih teorija.

Svoje političko nasilje i mržnju prema Bošnjacima u Bosni i Hercegovini pledirala je javno iskazanom tezom da su Bošnjaci (Muslimani kako ona kaže) "genetski deformiran materijal koji je prigrlio islam", i koji treba "očistiti" sa zacrtanih tzv. srpskih teritorija u Bosni i Hercegovini.

Tu rasnu tezu je dalje razvijala navodeći kako se, zapravo, kod Bošnjaka radilo o lošim genima koji su generacijama unazad koncentrirani i koji određuju način njihova mišljenja, djelovanja i ponašanja.

Dakle, akademsko i profesorsko znanje o genima i genetici je instrumentalizirala i u potpunosti stavila u funkciju legitimiranja počinjenja zločina nad Bošnjacima u svim okupiranim mjestima i gradovima pod opsadom.

Rezultat provođenja u praksi tih njenih teza jeste počinjenje brojnih masovnih i pojedinačnih zločina, primarno nad Bošnjacima, uključujući i presuđeni zločin genocida nad Bošnjacima "sigurne zone" UN-a Srebrenica.

Kada govorimo konkretno o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, kao vrhuncu zločinačkog plana o "čišćenju genetski deformiranog materijala koji je prigrlio islam", dolazimo danas do spoznaje da se za brojnim posmrtnim ostacima žrtava genocida u Srebrenici još uvijek traga. Taj proces još nije završen, a mnogi posmrtni ostaci koji su ranije ekshumirani, još nikad nisu identificirani.

Ipak, treba podsjetiti na činjenicu da su znanja iz oblasti biologije, a osobito genetike pomogla u brojnim identifikacijama žrtava genocida.

Ovaj put od ljudi koji su svoja znanja iz genetike usmjerili prema istini, pravdi i humanosti kao vrhunskim vrijednostima. Stoga je, u tom smislu, potrebno podsjetiti na činjenicu kako su prve identifikacije bošnjačkih žrtava genocida u Srebrenici počele još 1999. godine.

Te godine je Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), u saradnji sa Institutom za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (danas članicom Univerziteta u Sarajevu) i Kliničkim centrom Tuzla, uspostavio prvu laboratoriju za identifikaciju na osnovu uzoraka kostiju žrtava, te krvi bližih srodnika žrtava.

Već u novembru 2001. godine naučni i akademski radnici i stručnjaci - genetičari iz Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju i Kliničkog centra Tuzla su uradili prvu identifikaciju.

Radilo se o petnaestogodišnjem dječaku, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz jedne od brojnih masovnih grobnica Bošnjaka u Srebrenici i okolnim općinama. Time je započeo kompleksan i mukotrpan proces, koji još uvijek traje, a koji su u prve tri godine uveliko trasirali naučnici, profesori i istraživači iz pomenutog Instituta i Kliničkog centra.

U naučnom dokumentiranju, istraživanju i analizi počinjenog zločina genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, veliki značaj je dao Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, također danas članica Univerziteta u Sarajevu.

I s jedne i s druge strane poznavaoci bioloških procesa i genetike. Ali, ipak razlika slobodno kazano u svjetlosnim godinama. 

 Dok će naučnici Univerziteta u Sarajevu i Kliničkog centra Tuzla ostati upamćeni po prvim identifikacijama žrtava i svom humanom djelovanju na polju traženja posmrtnih ostataka žrtava, Plavšićka će ostati upamćena i upisana kao presuđeni ratni zločinac čije je djelovanje i podstrekivanje dovelo do tih žrtava.