Svaka posjeta Potočarima budi potresna sjećanja Hadžire Bećirović. Tu je bila 11. jula 1995. godine i 31 godinu kasnije o svemu tome priča kroz suze. Sada je tu došla zbog dženaze i ukopa svog brata Hameda Musića.

- Bila sam tu s majkom i sa svekrvom, bila je tu i supruga mog brata, trudna samo tri mjeseca. Taj sin nikada svog babu nije vidio - priča i plače Hadžira.

Kaže da je njen brat krenuo preko šuma, tražeći spas kao i svi muškarci i dječaci, ali je umjesto spasa pronašao smrt.

- Samo dragi Allah zna kako nam je. Ovi bijeli nišani najbolje pričaju o svemu što nam se desilo - govori ona i širi ruke prema bijelim nišanima kojima je okružen kabur koji će biti spušten Hamed Musić.

Imao je samo 22 godine kada je ubijen u ljeto 1995. na području Baljkovice. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1997. godine na lokalitetu Rahunići (Bratunac).

- Bili smo zaštićena zona i izdali su nas. To zna sav svijet. Ovdje kad dođeš samo zanijemiš. Imao je nepune 22 godine kada je ubijen, dječak, tek počeo da živi - kaže Hadžira Bećirović.

Kada je pitamo koga su joj ubili u genocidu, odgovara s tugom: "Da ti ne nabrajam".

- Ovdje su mi ukopani otac i brat, a sada će i drugi brat. Samo njih sam imala od muških. Majka mi je presila u 51 godini, nije mogla izdržati, kao i veliki broj majki. Ostala je bez oba sina i muža, a svi mladi. Jedan brat imao 20, drugi ni 22, otac je imao 55 - u suzama završava svoju priču Hadžira Bećirović.