Iako je Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u FBiH donio značajan iskorak u priznavanju i zaštiti prava preživjelih ratnog seksualnog nasilja, istraživanja pokazuju da ostvarivanje tih prava i dalje u velikoj mjeri zavisi od mjesta prebivališta.

Rečeno je to danas u Sarajevu tokom predstavljena studije o provedbi Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji BiH, s posebnim fokusom na ostvarivanje prava osoba koje su preživjele seksualno nasilje u ratu.

Studija je predstavljena u suradnji sa Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike, u okviru projekta "Žene vode na putu mira i sigurnosti u BiH" i uz podršku Platforme za rodnu pravdu.

Procjenjuje se da je tokom rata u BiH otprilike 20.000 osoba preživjelo ratno seksualno nasilje, dok je svega ptprilike 1.000 preživjelih do danas ostvarilo prava kroz dostupne administrativne mehanizme.

Zakon, koji se primjenjuje od januara 2024. godine, prvi put je na jednom mjestu uredio status i prava civilnih žrtava rata – uključujući preživjele ratnog seksualnog nasilja i djecu rođenu usljed ratnog silovanja – te uveo nova prava poput prednosti prilikom korištenja zdravstvenih usluga, banjsko-klimatskog liječenja i medicinske rehabilitacije i pokrića troškova sahrane.

Nalazi studije, međutim, ukazuju na izražen jaz između zakona i njegove primjene. Više od dvije godine nakon početka primjene, samo četiri od deset kantona poduzela su korake ka usklađivanju svojih propisa, a tri kantona u svojim propisima uopšte ne prepoznaju civilne žrtve rata. U praksi, pristup pravima preživjelih i dalje presudno zavisi od kantona u kojem žive.

Predstavnica UNFPA u Bosni i Hercegovini Justine Coulson kazala je da je zakon snažan onoliko koliko i njegova primjena, a pristup pravima preživjele danas još uvijek zavisi od toga u kojem kantonu živi.

- Ova studija je alat: precizno pokazuje gdje su praznine i nudi konkretne preporuke. Trideset godina nakon rata, pristup zdravstvenoj zaštiti, rehabilitaciji i podršci ostaje pitanje dostojanstva i reparativne pravde. Preživjele su čekale dovoljno dugo - izjavila je.

Federalni ministar rada i socijalne politike Adnan Delić istakao je da mjera jednog društva nije u tome koliko zakona donese, nego koliko ih dosljedno provodi.

- Kada govorimo o manje od hiljadu ljudi, među kojima su i žene i djevojčice koje su preživjele najteži oblik ratnog zločina, ne smijemo prihvatiti da administrativna sporost bude jača od njihovih zakonom zagarantovanih prava. Upravo zato ovu studiju vidimo kao putokaz za usklađivanje propisa, ubrzavanje njihove primjene i zajednički rad svih institucija. Uostalom, to je zakonska obaveza, ali i više od toga je dug koji imamo prema ljudima kojima pravda ionako predugo kasni – naglasio je Delić.

Predsjednica Udruženja žrtava rata "Foča 92-95" Midheta Kaloper tvrdi da su zakon dočekale s velikom nadom, ali da prava na papiru nisu dovoljna.

- Žene koje predstavljam su danas u godinama kada im je zdravstvena zaštita, rehabilitacija i podrška potrebnija više nego ikada. Tražimo samo da se ono što nam je zakonom obećano zaista i primijeni – istakla je.

Studija, čija je autorica Adrijana Hanušić Bećirović, donosi konkretne preporuke usmjerene na potpuno usklađivanje kantonalnih propisa, jačanje nadzora nad primjenom federalnog zakona, proaktivno informisanje korisnica o pravima, te dosljednu primjenu trauma-senzitivnog pristupa u institucijama.