Ima nečeg dirljivog u tome kada ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, ohrabren borbom srbijanskih studenata, poželi Srbiji ono što bi, da je dosljedan vlastitim riječima, prvo morao uspostaviti u svojoj zemlji.

Hvali hrabrost, znanje, odgovornost i meritokratiju, upozorava na korupciju i nepotizam te poručuje da mladima treba omogućiti budućnost u vlastitoj domovini.

Sve je to lijepo, samo što se čovjek ne može oteti pitanju, a šta ćemo s Bosnom i Hercegovinom ministre?

Zar Trojka nije na vlasti i zar upravo ona nije obećavala da će politiku osloboditi stranačkog plijena, institucije vratiti građanima, a sposobnost staviti ispred podobnosti?

Iako nas, po onoj narodnoj: "Je l’ to, Fato, vjeruješ svojim, a ne mojim očima?", uvjeravaju da je stanje odlično, starih navika nije nestalo, a korupcija, stranačko zapošljavanje i nepotizam i dalje opterećuju društvo.

Lahko je drugima dijeliti lekcije o poštenju i sposobnosti. Mnogo je teže pokazati kako to izgleda u vlastitom dvorištu, pogotovo kad si već godinama na vlasti. 

Nije majka Muju karala što se kockao, nego što se vadio, pa tako ni Konakoviću nije problem što Srbiji želi meritokratiju, nego što je se sjetio tek preko Drine, dok mu je kod kuće još na čekanju.