Zbog aktuelne situacije sa koronavirusom, proslave rođendana neće biti, ali mama Albinka pripremila je torte za svog slavljenika.

Mehmed je nakon tri godine borbe za život 15. rođendan dočekao bez zavoja, ali borba se i dalje nastavlja.

- On se sada dobro osjeća, ima fizikalne terapije kod kuće. Trebali smo u junu ići u Minhen na kontrolu međutim zbog aktuelne situacije nismo mogli preko granice i kad se bude moglo otići ćemo na kontrolni pregled poslije urađenih operacija. Nakon toga će se pravit plan za njegovo dalje liječenje. Njegov lijeva ruka još nema funkciju, desna tu i tamo. Lijevom rukom se ne može služiti nikako. On je sad u razvoju i dolazi do zatezanja kože te će se morati raditi popuštanje kože, transplantacija kože. Vidjet ćemo šta će ljekari predložiti  - priča mama Albinka Šabić.

Kaže da je Mehmed u požaru nastradao 15. jula prije tri godine i da nije mogla ni u snu zamisliti šta će se dogoditi.

- Život nam se promijenio u pet minuta. Nisu mu davali šanse da će preživjeti. U Tuzli su nam rekli da ima jedan posto šanse, tada su mu svi vitalni organi stali, ali onda su bubrezi počeli davati funkciju. On je bio u tako lošem stanju da su ljekari rekli da ne bi preživio transport do Turske, te smo ga smjestili u Klaićevu bolnicu u Hrvatskoj gdje je bio sedam punih mjeseci u izolaciji. Tri i po mjeseca je bio na intenzivnoj, a zatim na odjelu za opekline. Nije mogao primati posjete, držali smo se strogo uputa ljekara. Nakon dolaska kući, morali smo napraviti sterilne uslove, sve se moralo dezinfikovati, svako jutro, hodali smo sa maskama. Mi smo navikli na ovu situaciju i prije koronavirusa. Dok je bila i jedna ranica na njegovom tijelu, morali smo sve držati sterilnim, uz dezinfekciju, maske. Ja sam ga previjala u kući. Nisam medicinske struke ali sam sve naučila i mislim da sada znam sve o opeklinama. Mijenjala sam mu kanilu, obuku sam prošla u Zagrebu. Bile su to ogromne rane, do kosti – prisjeća se njegova mama, te dodaje da je do sada Mehmed primio 100 narkoza i da se Mehmed zna našaliti da bi sada sam sebe znao uspavati.

Kaže da je zbog njegovog teškog stanja i boravka van BiH morala napustiti i posao.

- Muž i ja smo u kontinuitetu s njim bili u bolnici tri mjeseca, muž se zatim morao vratiti na posao, a ja sam bila prinuđena da napustim posao jer mi komisija nije željela produžiti bolovanje. Kazali su mi da nema potrebe da budem sa djetetom jer je on pod nadzorom ljekara. Ja ni dana nisam željela ostaviti svoje dijete. Mi smo iznajmili stan i pravili smo mu hranu koju je nutricionista odredio da treba da jede. Bilo je izutetno teških trenutaka, ali davali smo mu podršku – kaže Albinka.

Sada većinu vremena provodi u kući, ide u lov, lovi ribu. Voli život na selu, mašine, prirodu.

- Malo vremena provodi sa svojim vršnjacima, i zbog korone a izgubio je svoje društvo jer nije pohađao školu redovno. Nažalost, nije mogao polagati osmi razred, te je umjesto devetog, on sada završio osmi razred – kaže Mehmedova mama.

{$galerijaFotografija}

Posebnih rođendanskih želja Mehmed, kaže, nema.

- Mi smo mu kroz njegovo stradanje, sve njegove dječije želje ispunili. Naša želja je da dođe dan da može živjeti kao i sva ostala djeca, da se riješi bolnica, da se druži sa svojim vršnjacima, da redovno pohađa školu. On ulazi u pubertet, sad mu počinju smetati i defekti i ožiljci. Djeca kao djeca. On je uvijek bio humano i dobro dijete, volio je pomagati, skupljao je životinje i liječio ih ako vidi da su bolesne. Možda ga je i spasila ta njegova dobra duša. Za njega su svi ljudi isti. On često kaže: "Kako sam ja mogao, mogu svi, kako sam ja izdržao mogu svi." – priča njegova mama.