Kod naših istočnih komšija predstojećeg vikenda održat će se izbori. Istraživanja, ali ne nužno i ona objektivna i nezavisna, prednost daju studentima i studentskoj listi.

Javnost se, gotovo automatizmom, svrstava uz studente, uz mladost i pamet, kako se to voli kazati, jer na mladima svijet ostaje.

Sve se to pompezno začini fotografijama, zanosom i emocionalnim nabojem, pa se stvara dojam da je dovoljno biti mlad i student da bi se postalo nosiocem političkih promjena.

U ponekim od tih prizora nazire se čak i ostvarenje islamske eshatologije. Hanumice pod hidžabom egzaltirano pjevaju "tri poljupca hoću ja, neću jedan, neću dva", a čovjek se zapita nije li i to neka vrsta znaka.

Možda se u svemu tome krije i daleki odjek riječi poslanika Muhameda: "Sklopit ćete s Rimljanima (Bizantijcima) siguran savez, pa ćete i vi i oni ratovati protiv zajedničkog neprijatelja koji se nalazi iza vas. Pobijedit ćete, uzeti plijen i spasiti se...".

Ostaje samo da se razjasni ko su u ovoj izbornoj predstavi Rimljani, ko zajednički neprijatelj, a ko će na kraju uzeti plijen.

U politici, kao i u tumačenju proročanstava, uvijek ima prostora za različita čitanja. 

Mladost sama po sebi nije ni politički program ni potvrda moralne superiornosti. Godine ne garantuju pamet, ali je ne garantuje ni studentski indeks. 

Iza velikih očekivanja može stajati stvarna želja za promjenama, ali i ista ona potreba za idealiziranjem novih lica koja nas je toliko puta koštala razočarenja.

Nije dovoljno da neko bude protiv postojećih da bi automatski bio i bolji od njih. Kod nas se, po nekom ustaljenom obrascu, ljudi unaprijed proglašavaju pametnim i poštenim, a kada se pokaže da stvari baš i ne stoje tako, nastupaju selektivno sjećanje i bježanje od odgovornosti. Ko je još budala da liže ono što je popljuvao?

Tako se i u ovom slučaju mladost unaprijed proglasila pametnom i poštenom, prije nego što je išta pokazala.

Od nje se tako nije napravila samo politička nada nego i svojevrsna nedodirljiva kategorija, koju valjda nije pristojno preispitivati.

Kritičko propitivanje u takvoj atmosferi lahko postaje dokaz da čovjek ne razumije historijski trenutak, a sumnja u unaprijed proglašene spasitelje gotovo grijeh.

Život ostaje na živima, i to je možda najvažnija lekcija života. 

Helem, u čitavom tom rašomonu nekako je promaklo da smo i mi u Bosni i Hercegovini na nedavno održanim izborima imali materijala za vlastitu reprezentativnu studentsku listu.

A nije da za to nema adekvatnog štofa. Samo što bi se kod nas na listi, umjesto studenata koji tek dolaze, mogli naći i oni koji su odavno prošli kroz političke i akademske klupe, a čije su diplome i biografije bile predmet javnih sumnji. 

Izostanku takve liste svakako su doprinijele tromost i selektivnost naših institucija. Naše su institucije, ovako ili onako, dobrim dijelom projekat međunarodne zajednice, ali nisu uvijek bile podređene prvenstveno interesima ovog društva i države.

Često su djelovale kao poluga utjecaja kojom se domaći politički akteri discipliniraju kada postanu neposlušni ili izađu iz okvira poželjnog političkog kursa.

Kada je trebalo češljati biografije, diplome i akademska zvanja, moglo se to raditi mnogo temeljitije i dosljednije.

Da se, recimo, htjelo, od vlastitog projekta Trojke mogla se napraviti nova lista, ovaj put studentska.

Sve bi se lijepo upakovalo u priču o mladosti, pameti, novim licima i političkom osvježenju. Ponovo bi nam se predstavilo kao nova stranica u našoj tmurnoj svakodnevici, kao dokaz da promjene samo što nisu počele.

U Trojci, naime, ima kandidata čije su diplome i akademske biografije bile predmet javnih sumnji i polemika.

Umjesto da se takve stvari jasno razriješe, mogli bismo neke od njih ponovo poslati u studentske klupe.

Eto prilike da i Bosna dobije svoju mladost i pamet, pa makar ta mladost već imala prilično iskustva u politici.

Međunarodna zajednica mogla bi se pohvaliti još jednim uspješnim projektom. Malo bi se presložili kadrovi, promijenio naziv, dodalo nekoliko novih fotografija i sve predstavilo kao novi početak.

U ovoj zemlji, čini se, novih početaka nikada ne manjka. Manjka samo da se jednom ozbiljno provjeri šta je ostalo iza prethodnih. 

U Srbiji se studentska lista predstavlja kao nada u novi početak, dok bismo mi, da smo malo maštovitiji, mogli sastaviti vlastitu studentsku listu od onih koji su već imali priliku pokazati šta znaju i umiju.

Neki bi, doduše, morali ponovo sjesti u klupe, ali to ne bi bio naročit problem. Važno je da se sve predstavi kao svježina, a za ostalo će se već pronaći odgovarajuća parola.