Čaušević je 1898. godine po nagovoru svog profesora Ismaila Haqqi-efendije Manastirlije upisao pravni fakultet u Istanbulu (Mektebi-hukuk). Kao istanbulski student prava preko ljetnog raspusta dolazio u Bosnu i držao predavanja. Njegova su predavanja bila obnoviteljski intonirana, a u svojim je nastupima Čaušević bio reformatorski usmjeren. Negdje oko 1900. godine Čaušević je posjetio Al-Azhar i tamo se susreo s Muhamedom Abduhuom, jednim od najprominentnijih reformatora islamske misli novog doba. Nekoliko je mjeseci mladi Čaušević slušao njegova predavanja, a ovaj je susret s Abduhuom na njega ostavio trajan pečat.

Nakon što je diplomirao u Istanbulu, premda mu je tamo nuđen dobar položaj, Čaušević se vraća u Bosnu i u septembru 1903. godine biva imenovan za nastavnika arapskog jezika u Velikoj gimnaziji u Sarajevu.

Već 1905. bio je imenovan članom vrhovnog tijela Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ili Ulema-medžlisa. U tom je tijelu uključen u resor islamske prosvjete, te je u godinama od 1905. do 1909. obilazio Bosnu i upoznavao se sa stanjem mekteba, medresa, ruždija… Čauševića su studijska putovanja učvrstila u uvjerenju da nema našeg napretka, posebno u vjerskom pogledu, bez reforme i unapređenja vjerske nastave. A da bi se to opet postiglo, trebalo je uvesti vjeronaučne udžbenike na bosanskom jeziku, koji će zamijeniti one na turskom i arapskom. Godine 1909. Čaušević je imenovan profesorom Šerijatske sudačke škole u Sarajevu.

Kad je hafiz Sulejman-efendija Šarac podnio ostavku na mjesto reisul-uleme, hodžinska kurija (ili izborno tijelo, tj. skup islamskih učenjaka koji je predlagao reisul-ulemu) na svom je vijećanju predložila Džemaludina Čauševića za ovaj najviši vjerski položaj Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Austrougarskim vlastima nije odgovarala Čauševićeva energičnost i beskompromisnost, ali je car Franjo Josip ipak potvrdio Čauševićev izbor, te je menšura ili akt o postavljenju, stigla iz Istanbula od šejhul-islama. Na dan 26. marta 1914. godine, uoči samog početka Prvog svjetskog rata, Čaušević je svečano proglašen reisul-ulemom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Na tom je visokom položaju Čaušević ostao sve do 1930. godine, kad je podnio ostavku zbog neslaganja sa srpskim vlastima oko načina administriranja vakufima i vjerskim poslovima u tadašnjoj Jugoslaviji.

Nakon ubistva austrijskog nadvojvode Franza Ferdinanda i njegove suprugre, došlo je do sudskih progona i interniranja srpskog stanovništva, posebno onog sa granice prema Srbiji i Crnoj Gori.

Protiv takve politike i takvih postupaka prvi se javno oglasio reisul-ulema Džemaludin Čaušević. On je 4. jula 1914. godine uputio apel Bošnjacima savjetujući "svakom muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine".

U Proglasu muslimanima, koji je objavljen u listu "Yeni Mishab", 24. jula 1914. godine, između ostalog je poručio Bošnjacima:

- Mi živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti za sobom vrlo ružne posljedice.

Proglas je, ostat će zapisano, bio odraz svijesti Bošnjaka i njihovog stava prema sugrađanima srpske nacionalnosti. Čaušević je, navode historičari, za primjer, uzeo pod ličnu zaštitu nekoliko Srba.

Proglas koji je uputio reisu-l-ulema urodio je plodom. Njegovo djelo slijedili su mnogi ugledni bošnjački intelektualci, kulturni i vjerski radnici koji su putem novina pozivali na sprječavanje nemira, sve dok tadašnji mediji nisu podlegli strogoj cenzuri, a kasnije i potpunoj zabrani.

Čaušević je uvidio da bosanski muslimani žive na razmeđu svjetova, ne klimatskom, već kulturnom, religijskom i političkom! Njegovi mnogobrojni tekstovi u ondašnjoj štampi nose jednu snažnu poruku koja veli da bi se Bošnjaci lakše privikli i polarnoj klimi negoli civilizacijskim promjenama koje su ih mljele.

Stoga, kad ocjenjujemo onovremene Čauševićeve stavove iz današnje perspektive, valja imati na pameti da je on bio svjedok teške i tragične neizvjesnosti Bošnjaka i bolnih migriranja Bošnjaka u Tursku i dalje na Bliski istok. Čaušević je bio svjedok kako se najbogatiji i najobrazovaniji dio Bošnjaka zapućuje dalekim i neizvjesnim drumovima u svijet, najčešće na Istok.

Pitanje obrazovanja Bošnjaka bilo je u samom središtu Čauševićeva dugogodišnjeg reformatorskog rada. Pa ipak, on se često, kao i mnogi njemu savremeni islamski reformatori u Bosni ili drugdje u islamskom svijetu, bavio i pitanjima kao što su pokrivanje žene i njenog hidžaba, nošenje šešira, bankovne kamate, zatim pitanjem da li musliman smije služiti vojsku u državi čiji je suveren nemusliman itd. Objelodanjujući svoje stavove i mišljenja o svim ovim pitanjima, Čaušević je bio žestoko napadan, ali ni on nije gotovo nimalo ostajao dužan. Zapravo, bio je poznat po tome što je na česte napade i on žestoko uzvraćao dobrim odgovorima.

Čauševićev modernizam i reformizam ogledaju se i u pokretanju važnih listova kakvi su Tarik i Muallim. Čaušević je bio zapažen i kao urednik lista Behar, istakao se u radu društva Gajret, koje je radilo na prosvjeti Bošnjaka, a neumorno je radio na reformi vakufskog sistema u Bosni i Hercegovini. Međutim, Čauševićev reformizam nije podrazumijevao odustajanje od svih tradicijskih formi, već samo od onih koje je smatrao preprekom na putu muslimanskog progresa, onih koje su ugrožavale obrazovne i intelektualne potencijale muslimanskog bića.

Čaušević je nakon penzioniranja živio povučeno, sve je više obolijevao, ali je ipak javno nastupao sa svojim poznatim stavovima o reformi i obnovi naših islamskih, posebno prosvjetnih institucija. Godine 1937. izašao mu je u Sarajevu prijevod Kur’ana na bosanski jezik koji je uradio zajedno s hafizom Muhamedom Pandžom.

Godinu kasnije, 28. marta 1938. godine, Čaušević je preselio. Dženaza mu je bila impozantna.