open-navfaktor-logo
Prijava
search iconJavi Faktoru
search
Bol odjekuje od jula 1995.
Posljednje riječi sina Fahrudina koje je čula bile su "mama, ja hoću s tobom"
Fotografija vojnika UN-a bilježi običan dječiji trenutak, prijatelje na okupu, bezbrižne i sretne. Danas je ona svjedočanstvo života koji je prekinut. Fadila i dalje čeka da ukopa makar jednu kost sina i supruga. Hoću da se zna da je postojao, kaže
AUTOR: Detektor
09.07.2026. u 14:38
get url
text
Fotografija jedna od rijetkih uspomena na sina
Fotografija jedna od rijetkih uspomena na sina
FOTO: Detektor
Pet kilometara od Potočara, put okružen drvećem vodi do naselja Šušnjari. Ovim su putevima nekada djeca Fadile Ademović odlazila u školu, a ona s komšijama djelila svakodnevnicu. Na kapiji ispred kuće nas dočekuje Fadila. Ona više ne živi tu, ali dolazi nekoliko puta godišnje.
Objašnjava da je to nova kuća, dok iznad gledamo u ostatke stare porodične kuće, gdje je Fadila živjela sa suprugom Hajrudinom, sinom i dvije kćerke. Na jednoj cigli uklesano je ime "Fahrudin". On je bio Fadilin sin, piše Detektor.
Nakon što je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom, snage UNPROFOR-a imale su bazu iznad njihove porodične kuće, u mjestu Jaglići, priča Fadila pokazujući novinarima fotografiju na kojoj je njen Fahrudin s prijateljem Semirom i drugom djecom.
- Djeca bi odlazila do vojnika, a oni bi im poklonili čokoladice - prisjeća se Fadila. Nerijetko bi ih fotografisali.
Na fotografiji koju gledamo su nasmijani dječaci, nesvjesni svega što će uslijediti.
- Oni su išli dole u školu u Potočare… Njih dvojica (Fahrudin i Semir) vazda zajedno. I onda kaže, "ja neću ovdje živjeti, ja ću", kaže, "praviti kuću u Srebrenici, kod Semira -  prisjeća se prijateljstva svog sina.
U julu 1995. godine porodica Ademović krenula je iz svoje kuće kada je došla vijest o padu Srebrenice.
- Kad smo polazili iz kuće… kupili mu harmoniku da svira… i on hoće da uprti da nosi. To da ponese sebi. "Baci je", rekoh, "da pređemo, kupit ćemo ti najskuplju" - prepričava majka.
Bez majke, sestara i harmonike, Fahrudin je morao krenuti preko šume sa ocem.
"Mama, ja hoću s tobom", bile su posljednje Fahrudinove riječi koje je Fadila čula i koje će u njoj odzvanjati decenijama nakon što vojnici nisu dozvolili da sin krene s majkom.
Fadila Ademović
FOTO: Detektor
O njihovom rastanku govori tiho. S dvije kćerke, otišla je u pravcu Potočara, gdje je prenoćila, a sutradan su prebačeni na, za njih, slobodnu teritoriju.
Dani su prolazili u nadanju da će neko pokucati na vrata s viješću da su preživjeli.
- Samo čekam, gdje god kažu "izišao neko živ iz šume", trčiš, letiš, da čuješ, daj da znadeš išta… Ali nikad ništa. Nikad… - priča Ademović.
Dugo je živjela u Zavidovićima, a svaki dan je za nju bio nova borba za preživljavanje. Pomišljala je i da sebi oduzme život.
- Onda mi na um padnu curice. Kud će one? Allah dadne pa me odvrati. Borila se sve, borila se. Radila po svunoć. Sjednem i pletem. Plele se pape, čarape, pa prodaš. Počeše dolaziti neki stranci, otkupljuju. Sve da školujem djecu - ispričala je Fadila.
Nekoliko godina nakon rata, na zgarištu nekadašnjeg doma u Šušnjarima čekali su je samo tragovi života kakav je poznavala. Na istom mjestu gdje je izgubila gotovo sve, pokušala je ponovo izgraditi dom.
- Kad sam napravila i zakonačila se, sama tu, sanjam ga, izbije ondje na onom ćošku. Sin mi. Dođe. Ja skočim, "hajde", reko', "sine, evo mama napravila kuću" - govori.
Godine su prolazile, smjenjivala su se brojna ukopavanja i identifikacije, a Fadila i dalje čeka da ukopa makar jednu kost sina i supruga.
- Hoću da se zna da je moj sin postojao i da bi se našlo šta da se ukopa, dok sam živa da makar jednom odem na mezar - nada se Fadila, kojoj je danas jedna od rijetkih uspomena fotografija sina s prijateljima koju su uslikali vojnici UNPROFOR-a, a koju je pronašao Memorijalni centar Srebrenica radeći na projektu sa Univerzitetom u Amsterdamu.
U genocidu u Srebrenici, Fadili su ubijeni i brat i brojni članovi porodice. Dok govori o prošlosti, glas joj zadrhti. Ali kada govori o mladima koji su preživjeli i uspjeli izgraditi svoje živote, na licu joj se pojavi osmijeh. U njihovim uspjesima vidi nastavak života.
- Nikad nisam rekla "što je onaj živ, a moj nije"… Ne mogu, strah me Boga. Bude mi drago kad je uspjelo da se iškoluje, da je stalo svojom nogom na pravi put i da živi čisto, pošteno - kaže sagovornica Detektora.
Mladim generacijama poručuje da uče o genocidu, da ne mrze nikoga, da znaju šta se desilo, da pamte i da nikada ne zaborave.
comment
prikaži komentare (0)
2026 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.