Ruža Đurić-Milinković vjerovatvo je najbolji primjer da treba slijediti svoje snove i bez obzira na teškoće i prepreke nikada ne odustati od njih.

Četredesetšestogodišnjakinja iz Brčko distrikta nakon 22. stimulinarog postupka medicinski potpomognute oplodnje zatrudnila je i polovinom idućeg mjeseca trebala bi se poroditi i na svijet donijeti djevojčicu.

Trombofilija, inzulinska rezistencija, godine života nisu je spriječile da svoju borbu, u želji da postane majka, dovede do kraja.

Dodamo li tome i izostanak podrške od familije, prijatelja, poznanika, ljekara koji su je na svakom koraku odvraćali i nisu vjerovali da može uspjeti, njen uspjeh čini još nevjerovatnijim i većim.

Ruža je u braku sa suprugom 15 godina, a njena borba da postane majka trajala je, kaže, dugo.

- Suprug i ja nismo imali nikakav zdravstveni problem, a opet kad sad vratim film imali smo ih niz, pa smo prošli liječenje i susretali se sa svim i svačim - govori Ruža na početku razgovora.

U 38. godini ljekar joj je rekao da ima mijome na maternici i da ne može ostati trudna, što je, kako kaže, za nju bio pravi šok.

- Da imam miome znala sam u 31. godini i oni su praćeni. Da ih imam nije bila novost, ali jeste i to šokantna da me oni sprečavaju da ostanem u drugom stanju. To me potaknulo da istražujem - da li mijomi smetaju trudnoći i koliko, radila sam prohodnost jajovoda i pozicioniranje mijoma, pa sam na klinici za koju sam se odlučila za vantjelesnu oplodnju dobila nalaz da oni ustvari nisu nikakva smetnja - priča Đurić-Milinković.

Kad je sa suprugom skupila novac podvrgnuta je prvoj vantjelesnoj oplodnji koja je, dodaje, završila neslavno.

- Stimulacija mi nije nikako odgovarala. Kad sam se probudila ljekar mi je kazao da ipak moram odstraniti mijome i da on više ne želi raditi vantjelesnu oplodnju dok se to ne uradi.

Nakon drugog stimuliranog postupka otišla je na operaciju uklanjanja mijoma. Postoperativni tok trajao je tri mjeseca, a onda je na prvom pregledu uslijedio šok - ultrazvuk je pokazao nove mijome, samo na drugom mjestu.

- Doktor je kazao da to ne smeta, iako smo već jednom prošli priču smeta, pa ne smeta. Sljedeći mjesec ušli smo u novu stimulaciju, a onda još jednu. Nakon četvrte stimulacije ponovo mi je rečeno da mijome trebam odstraniti, pa sam se našla u nedoumici i sa pitanjem - trebam li ih svako pola godine uklanjati? Bilo je to 2022, te godine obišla sam sve klinike u BiH koje su se bavile medicinski potpomognutom oplodnjom i dobila podijeljena mišljenja - neki su tvrdili da mijomi smetaju, dok su to drugi negirali. Mnogi su bili mišljenja da nije problem u mijomima, nego u mojim godinama života, pa većina klinika u BiH nije htjela ni raditi vantjelesnu oplodnju. Govorili su mi - "ako imate novca idite, pa kupite jajne stanice", što me je kao živo biće mnogo pogađalo - ističe Đurić-Milinković.

Odlučila je potražiti drugo mišljenje, pa je otišla u Srbiju, gdje su, kako kaže, na snazi fleksibilnije zakonske regulative.

- Rekli su mi: "kad imate svoje jajne stanice, zašto biste kupovali", iako oni imaju, za razliku od nas, pravo na uvoz doniranih stanica. Ja se sa tim nisam složila. Susrela sam mnogo žena koje kažu da to vjerski nije dozvoljeno. Nisam se vodila tim, ali jesam onim da ne bih bila spremna nositi se sa činjenicom da sutra imam dijete za koje znam da nije biološki moje, jer oko sebe imam dovoljno djece koja nisu moja. Pošto sam dobila više mišljenja da sa svojim jajnim stanicama mogu ostati u drugom stanju i da mijomi ne predstavljaju problem, prestala sam se njima baviti - pojašnjava.

Zbog inzulinske rezistencije endokriniloginja joj je rekla da, želi li ostati u drugom stanju, hitno mora smršati i promijeniti način života.

- Dala mi je rok od četiri mjeseca uz konstataciju da imam povišene vrijednosti muškog hormona kao djevojka u 20-im godinama, a meni su tada bile 43. Ginekolozi se nisu složili s tim. Na preporuku endokrinologinje napravila sam pauzu od osam mjeseci. Za mjesec dana skinula sam 14 kilograma. Prestala sam jesti i fizički se aktivirala. Smršala jesam, ali muški hormon nije padao... - navodi.

Otkriva nam kako se i suprug liječio, te da su za njegov loš nalaz bile krive bakterije.

- Uz adekvatnu terapiju riješio se bakterija, ali do toga godinu i po dana bespotrebno je pio antibiotike koji nisu dali nikakav rezultat. U svemu tome prošle su nam godine, ali nisam htjela odustati. Kad sam stekla finansijske uvjete, pošto sam nezaposlena (trenutno radim na određeno vrijeme) na način da sam prodala lične dragocjenosti i tako stekla uvjete za pozamašan kredit, endokrinologinja mi je preporučila da idem u prirodne cikluse, sa čim se ginekolozi ponovo nisu složili. Tražili su stimulisane cikluse, pa sam cijelu prošlu godinu svaki mjesec bila na takvim postupcima. U većini slučajeva bilo je bezuspješno, prekinuto, do kraja dovedeno, pa ljekar da nas ne bi izlagao dodatnom trošku, nije želio da radimo sam čin vantjelesne oplodnje - prisjeća se Ruža.

Zadnja vantjelesna oplodnja bila je u novembru prošle godine, 22. po redu. Rezultirala je prvom trudnoćom.

Bilo je to, kaže Ruža, nevjerovatno saznanje, lijepi san nakon niza onih ružnih, turobnih, tmurnih...

Od tada do danas prošlo je osam nevjerovatno mjeseci.

Na pitanje - kako se osjeća - odgovara da je cijela dosadašnja trudnoća bila školska bez ijednog problema.

- Svaki dan sam od jutra do mraka aktivna, Sve kućne poslove obavljam kao i obično, a radila sam u firmi do prije 15 dana. Takva sam bila od samog početka ove moje borbe. Tokom 22 postupka nijednom nisam bila na bolovanju osim kada su me operisali. Danas kad pomislim na sve što sam prošla, mogu samo reći da sam iz svega izašla jača. Bilo je perioda kad nije bilo lako, pogotovo kad nemate podršku bližnjih, ljekara, kad vam kažu da to neće uspjeti jer sam stara. Hvala Bogu to me nije pokolebalo, uz pomoć više sile, moje upornosti, vjere i želje postala sam trudnica u devetom mjesecu. Sa nestrpljeme čekam taj 13. august, da je vidim, zagrlim... Vrijedilo je to sve te borbe, patnje, neizvjesnosti, straha..., zna to svaka majka - kaže na kraju razgovora Ruža.