Suad Pašalić iz Potočara u julu 1995. godine preživio je put smrti od Potočara do Nezuka. Trebalo mu je 28 godina da se vrati na trasu u kojoj ga je svaki korak dijelio od smrti.

- Bio sam borac i krenuli smo preko šume do slobodne teritorije. Moj put je trajao šest dana i bili smo prva grupa koja je izašla ovdje u Nezuk. Prvi puta sam na Maršu mira bio 2013. godine, a od tada mi je ovo jedanaesti - priča nam Suad Pašalić.

Nakon rata sam otišao u Nizozemsku i tamo sam se liječio devet godina, a moj psihijatar mi je rekao da idem tamo gdje mi je bilo najteže.

- U međuvremenu smo u Nizozemskoj osnovali Udruženje preživjelih genocida Srebrenice i nas 25 je organizirano došlo u Nezuk 2013. godine. Prvi put je bilo veoma teško, posebno na Kameničkom brdu i mjestu gdje je nakon pada velike bukve bila zasjeda. Hodao sam 10-15 minuta, a nisam čuo ništa oko sebe, vratila su mi se sjećanja. Sin me je uspio dozvati - kaže Pašalić.

Iz godine u godinu vraćao se na Marš mira i kaže da mu je to pomoglo u psihičkom oporavku.

- Bila je to borba za goli život. To samo možete vidjeti u filmovima strave i užasa. Ali kako sam se počeo vraćati, postajalo je lakše. Tako smo 2023. godine moja dva saborca i ja, i još jedan naš Krajišnik, iz Den Haga došli u Potočare pješice. Krenuli smo ispred zatvora gdje su ratni zločinci čekali presude 9. aprila, a u Nezuku smo bili u junu - naveo je Pašalić.

Kaže da je za vrijeme rata u Srebrenici pisao dnevnik, a od toga je nastala knjiga koja nosi naziv "Zloglasna kamenička bukva".

- Od toga da ne smijem doći došlo je do toga da dolazim svake godine i Marš mira je sada nešto bez čega ne mogu - zaključio je Suad Pašalić.