Nekima je sasvim prirodno reći "Možeš li mi pomoći?" Drugima je to jedna od najtežih rečenica koju mogu izgovoriti. Čak i kada su zatrpani obavezama, ne znaju kako riješiti problem ili im je jednostavno potreban neko ko će ih saslušati, radije će pokušavati sve sami.

A iza takvog ponašanja često se krije jedna navika. Navikli su biti oni koji pomažu drugima, a ne oni kojima se pomaže.

To su često ljudi koje drugi zovu kada imaju problem. Organiziraju, rješavaju, savjetuju i preuzimaju odgovornost.

S vremenom uloga sposobne i samostalne osobe može postati dio načina na koji doživljavaju sebe. Zato im zamjena uloga može biti neugodna. Kada njima nešto zatreba, traženje pomoći mogu doživjeti kao priznanje da nešto ne mogu sami.

Još jedna česta rečenica je: "Ma, ja ću."

Ponekad je razlog jednostavno praktičan. Ali iza stalne potrebe da sve obavimo sami može stajati i želja za kontrolom ili uvjerenje da se na druge nije dobro previše oslanjati. Ako je neko ranije naučio da pomoć neće uvijek stići kada mu je potrebna, samostalnost može postati sigurnija opcija.

Problem nastaje kada "mogu sam" postane "moram sve sam".

Ljudi koji teško traže pomoć često vrlo lako opravdavaju potrebe drugih, ali su prema vlastitim potrebama mnogo stroži.

Tako mogu odbijati pomoć čak i kada im je neko dobrovoljno ponudi.

Paradoks je u tome što sami vjerovatno ne bi smatrali teretom prijatelja koji ih zamoli za istu stvar.

Psihološka istraživanja o traženju pomoći pokazuju da ljudi ponekad precjenjuju koliko će drugima biti neugodno kada ih zamole za uslugu ili potcjenjuju njihovu spremnost da pomognu.

Drugim riječima, ono što nama djeluje kao veliko opterećenje za drugu osobu njoj možda uopće nije tako teško. Zdrava samostalnost zato ne znači da nikada nikoga ne trebamo.

Možda je najbolji znak da je navika otišla predaleko upravo trenutak kada bez problema pomažete svima oko sebe, ali vam je neugodno izgovoriti jednostavnu rečenicu: "Ovaj put treba pomoć meni."