Zeničanka Lejla Selimović kancelarijski i posao pravnice zamijenila je radionicom i alatima, te je nakon dvije godine rada u struci počela da starom namještaju vraća sjaj i daje priliku da pričaju nove priče, pa je tako nastao brend Wood Surgery.

- Završila sam Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, ali me pravo nikada naročito nije zanimalo jer sam po prirodi oduvijek bila kreativan tip. Oduvijek sam voljela boje, voljela sam crtati, opažati lijepo i drugačije. Radila dvije godine u struci kao što se to od nas očekuje nakon što dobijemo diplomu i u jednom periodu, dok sam tražila svoje "mjesto pod suncem" u nesigunom poslovnom bh. okruženju,  odlučila da se vratim svojoj kreativnoj strani. Prilikom uređenja stana uvidjela sam da se od starih komada mogu dobiti divni komadi i zainteresovala sam se za tu vrstu rada, upoznavala se sa potpuno nepoznatim pojmovima i alatima, čitala o dizajnu, obilazila stolare, raspitivala se i puno učila na sistemu pokušaja i pogrešaka – kaže Lejla, te nastavlja:

- Po prirodi sam individualan i poprilično introvertan tip, tako da mi je vrijeme koje sam provodila radeći sama u radionici izuzetno prijalo i osjećala sam se puno energičnije i ispunjenije nego kada sam radila od 8 do 16 sati. Kada sam stekla određena znanja, iskustva i dovoljno samopouzdanja da drugima mogu ponuditi uslugu restauracije, reparacije i redizajna namještaja, odlučila sam da se upustim u poduzetništvo i avanturu zvanu radionica "Wood Surgery". Rad u radionici je moja primarna djelatnost kojoj sam u potpunosti posvećena.

Prvi komad koji joj je "došao pod ruku" bio je ujedno i najstariji, kuhinjski kredenac star više od 100 godina koji danas zauzima centralno mjesto u njenom domu.

- Na njemu sam učila, a kako je dio porodičnog nasljeđa, još mi je draži – priča ova Zeničanka.

Najviše se, kaže, traže fotelje i stolice iz 70-ih i 80-ih godina.

- Praktični su, ne zauzimaju puno prostora i osim što su dobro dizajnirani, kvalitetni i udobni, jako su zahvalni za rad, mogu se prilagoditi gotovo svakom prostoru i ukusu pažljivim odabirom materijala i boja. U početku sam radila i veće komade, ali jednostavno je tržište pokazalo da su stolice i fotelje ono što je klijentima najzanimljivije – kazala je Selimović.

Kaže kako najčešće "sređuje" komade namještaja koje ljudi planiraju baciti zbog dotrajalosti ili starosti, ne znajući kakav se potencijal u njima krije.

- Ja imam sreću da mogu jako dobro vizaulizirati stvari, tako da čim vidim neki komad kojima je većini ljudi "smeće", znam šta mogu dobiti od njega i kako će izgledati. Konzumerizam je uzeo maha i ljudi mu sve teže odolijevaju, robuju markama, poistovjećuju svoju vrijednost sa stvarima koje oblače ili kupuju. Baveći se ovim poslom bezbroj puta sam se uvjerila u kvalitet i način izrade starih komada koji je gledajući današnje naprimjer stolice koje sami sklapamo, zaista nevjerovatan. Stolari i tapetari su zaista bili umjetnici i nekada ne mogu ni zanimisliti koliko vremena i truda se nekada ulagalo u jedan naoko običan komad. Zbog toga ne čudi što neki od takvih komada i dalje traju i drže se bolje od stolice koju smo kupili prije pola godine na nekom sniženju. Kako god, ljudi koji naručuju komade iz moje radionice su dokaz da itekako postoje ljudi koji cijene kvalitet i dobar dizajn – priča Lejla.

Kaže da je ovo posao gdje se tek kada rasklopi i otvori neku stolicu i fotelju, vidi koliko će posla oko nje biti.

- Potrebno je puno strpljenja, vještine, umijeća da se od jednog naizgld neupotrebljivog komada dobije lijep i funkcionalan primjerak. Kada vidim fotografije komada prije i poslije restauracije i komentar zadovoljnog klijenta, znam da je bilo vrijedno svakog truda. Dobar dio komada koje radim čine i dizajnerski komadi koji su svojom udobnošću, ergonomijom, estetikom i kvalitetom daleko ispred komada koje danas možemo naći. Pored toga, unikatni su i prilagođeni ukusu klijenta jer sam može birati materijale i boje – navodi Lejla, te nastavlja:

- Često tragajući i obilazeći mjesta na kojima mogu pronaći stare komade dolazim u priliku da zavirim na nevjerovatna mjesta i često se zapitam kakav "životni put" je imala ova stolica. Znalo se desiti da kancelarijska stolica koju sam pronašla u rudniku u Varešu završi u prostranom svijetlom domu u Danskoj i onda se radujem da je komad na koji su svi zaboravili, komad koji je desecima godina služio, a onda barem dvadeset godina bio zaključan u mračnom podrumu završi na tako lijepom mjestu na drugoj strani svijeta, kao priča o Pepeljugi.

Kaže da iza svakog komada stoji neka priča, te da se znalo desiti da u staroj fotelji pronađe neku novčanicu "zaturenu" za crne dane.

- Kroz neke je prošao snajper, ispod stakala noćnih ormarića neko je stavio i fotografije rodnog grada, vjerovatno da prvo što ujutro vidi bude slika rijeke mjesta u kojem više ne boravi. Ljudi donose komade za koje su emotivno vezani, vežu ih za neke osobe, mjesta ili prostore u kojima su živjeli. Kada bi namještaj mogao govoriti, pričao bi nevjerovatne priče – navodi.

Na kraju kaže da posao za koji se odlučila nije nimalo jednostavan, ali je za nju najljepši posao na svijetu. 

- Nije ni blizu siguran i pouzdan kao posao za koji sam se školovala, ali čini se da niti jedan posao u posljednje vrijeme to nije. Ja sam bukvalno krenula od nule, bez imalo znanja, bez prostora u kojem bih radila, bez alata, ali vremenom je sve došlo na svoje. Zaista iza svega stoji jako puno rada, truda, prašine, prljavih ruku, ali je neopisivo imati nešto što ste sami stvorili, za što niste nikoga podmitili i nešto što vas raduje. Za one koji razmišljaju o poduzetništvu moja poruka je da pronađu nešto što zaista vole raditi jer će tada raditi dobro, a kada rade dobro, onda će to i biti prepoznato – zaključuje ova majstorica za drvo u razgovoru za Faktor.