Hidesaburō Ueno radio je na fakultetu na odsjeku za agrikulturu, a do posla i nazad išao je vozom. Njegov vjerni prijatelj Hachiko čekao bi ga svakoga dana na istom mjestu kada bi se on vraćao kući.
Nažalost, nakon samo godinu dana njihovog prijateljstva i suživota, 21. maja 1925. godine profesor je preminuo od krvarenja u mozgu. No Hachiko nije gubio nadu. Svakog popodneva, tačno u vrijeme kada se njegov gazda vraćao s posla, došao bi na stanicu i čekao.
Sve do 1932. Hachiko je bio gotovo neprimjetan iako je svakoga dana čekao na istom mjestu. Tada je napisan prvi novinski članak o ovom psu i to mu je vrlo brzo donijelo slavu. Članak je napisao bivši profesorov učenik, koji je proučavao čistokrvne pse akita te je doznao da jedan takav svakoga dana čeka na istom mjestu.
Hachiko je uginuo 1935. godine. Kremiran je, a njegov je pepeo položen pokraj profesorovog na groblju Aoyama. Njegovo krzno je sačuvano te je preparirano i izloženo u Nacionalnom muzeju prirode i nauke u Tokiju.