Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine sutra u Zenici igra meč Lige nacija protiv Švedske.

Sprema se istinski spektakl, od dresa reprezentacije se oprašta Edin Džeko, a nadamo se i novim bodovima. U dva meča osvojili smo četiri boda i sigurno imamo razloga za optimizam.

Medijima se danas obratio upravo Džeko. Govorio je o posljednjoj utakmici, ali i očekivanjima od utakmice sa Švedskom, te brojnim drugim zanimljivostima.

- Da li su Šveđani spremni za atmosferu u Zenici? Pitajte njih. Oni svi igraju u ligama gdje imaju velike stadione sa puno navijačaa, te mislim da tu nema problema. Zenica je posebna, naš je dom i mi smo navikli tu da igramo. Ima posebno značenje za nas, te sigurno se može reći da smo tu favoriti. Stadion kao i svaki drugi, neće biti problem za njih - rekao je Džeko u uvodu.

Kako si danas, Edine?

- Ne znam, kako se približava sve, sve sam emotivniji. Neki pritisak u grudima, dječački osjećaj, ko prvi put da igraš. Na taj način.

Koliko će biti teško na samoj utakmici kontrolisati emocije, odigrati utakmicu kako treba?

- Reprezentacija je sama po sebi emocija. Bit će tih emocija i poslije mog igranja za reprezentaciju. Kao navijač... Igrači koji su tu nastavit će mojim stopama. Sutrašnja utakmica će biti emotivna, a prije i poslije će biti teško sakriti emocije. Što se tiče same utakmice, nema tu više razmišljanja.

Da li je oproštaj na vrijeme?

- Taman.

Šta ti ostaje u najljepšem sjećanju iz reprezentacije?

- Dva Svjetska prvenstva. To je kruna, najljepše što se desilo meni, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini.

Najdraži gol?

- Bilo ih je dosta. Ne znam, uvijek ima taj prvi, taj posljednji... Posljednji je bio najemotivniji, ali vidjet ćemo. Još kada se vraćam, ima dosta golova koji su bili bitni, a možda taj posljednji sa Velsom ima najveću snagu i emociju.

Poslao je poruku mladim nadama koji sanjaju dres reprezentacije i velike karijere.

- Imam osjećaj da malo kod nas generalno ljudi možda se brzo zadovolje, mislim na omladinu. Stane se na tome, misliš da si postigao nešto, nešto zaradio, ako se zarade prve pare. Čovjek se zadovolji, nema ambiciju da bude bolji. Mentalni sklop je kod nas drugačiji nego u Evropi. Mislim da je to moja najveća snaga bila. I kada su me kritikovali i govorili da možda nisam najbolji, ja sam bio sa nogama na zemlji i znao sam šta mogu i želim. Znao sam šta ću raditi, a da li će to biti dovoljno ili ne, tu mora biti i sreće. Sreću treba zaslužiti, a ja sam imao sreće, npr. kod prvog gola... Sreća se mora zaslužiti, a pogotovo kod nas ima jako puno talenta i mislim da smo talentovana nacija i nacija koja do kraja ne da sve od sebe za ispunjenje sna. Mora se raditi, pa i ja u 40. godini mogu nešto naučiti i napredovati. Svaki dan se može biti bolji i bolji. 

Kada se završi utakmica, skineš dres i ostaneš sam sa sobom, šta će ti biti najteže?

- Nedostajat će mi igranje za reprezentaciju. A tu spada sve što ste nabrojali, od izlaska na teren, saigrača, intoniranja himne, golova, slavlja navijača...

Teško će biti gledati sa tribina, ali u svakom slučaju sretan sam jer znam da sam što se tiče reprezentacije napravio maksimum, uvijek davao sve od sebe i iz tog razloga odlazim sretan i zadovoljan. Znam da je to bio maksimum. 

Tvoja djeca su uvijek bila na tribinama i emotivno su proživljavali trenutke. Kako su reagovali kada si rekao da se opraštaš?

- Sigurno da im nije bilo drago, pogotovo djeca koja već sada su postali ozbiljni navijači reprezentacije. Posljednje dvije godine su sve više upoznati s tim, znaju sve igrače imenom i prezimenom, ali jedna era se završava. Ide neka nova, danas, sutra, sa porodicom za ruku i navijati za našu Bosnu i Hercegovinu. 

Bilo je igrača koji se oproste, pa opet se vrate u reprezentaciju. Da li bi se vratio i ti ako zagusti?

- Malo sam stariji, nema tu prostora i vremena za nešto drugo. Znam koliko sam dao i znam da je to moj maksimum. 

Utakmica će imati i humanitarni karakter.

- To je sasvim normalno. Ja završavam sa reprezentacijom, ali ne i sa humanitarnim radom. To je dio mene i ostat će.