U drugom mandatu na klupi Zmajeva ostvario je jednu pobjedu i tri poraza, zbog čega je s njim raskinuta saradnja.

O tome je sve ispričano, a gostujući u podcastu Nebojše Petrovića "Mojih Top 11" govorio je o vremenu dok je bio fudbaler.

Ako Hadžibegića pitate da li se uoči meča sa Argentinom plašio Diega Armanda Maradone, pogledat će vas direktno u oči i sa izvjesnom dozom sjete na licu, odgovoriti:

- Imao sam pored sebe Papeta, Piksija, Deju, Zlatka, Jozu... Čega da se bojim? Živjeli smo kao familija, disali jednim plućima. Žene odu po buticima, mi igramo remija i pokera. Ali kada Švabo duvne u pištaljku, nema više za**bancije. Na treningu i utakmici, svi za jednog, jedan za sve. Da mi je da mogu još malo da proživim sa tim ljudima, rodio bih se ponovo - rekao je Hadžibegić.

Vojsku je služio u Beogradu, one olimpijske 1984. godine.

- Jedini sam u historiji bivše države kome je u vojnoj knjižici pisalo sedam mjeseci i dva dana vojne službe. Bio sam oženjen, imao sam bebu, a kao nosilac olimpijske baklje u Sarajevu dobio sam dodatnih mjesec dana poštede. Toza me je stavio na spisak putnika za Evropsko prvenstvo, ali sam u Francusku otišao fizički nespreman - ispričao je Hadžibegić.

Nisu pomogli ni svakodnevni treninzi na stadionu JNA:

- Džaja me zvao telefonom, kaže "ljut sam na tebe, kako si mogao da izabereš Partizan, pored žive Crvene zvezde". Ma ja se nisam ni pitao, naredili su i gotovo. Služio sam na Banjici, streljačka pješadija. Bili smo osiguranje komandnog voda. Sjećam se manevara u Smederevu, idemo oko Beograda i lovimo rezerviste. A oni raspalili roštilj u šumi, nikada se više kupusa nisam najeo u životu. Pa vježbe helikopterskog desanta, imali smo jednog Slovenca, kao grmalj, a zadužio pušku od 500 grama. A mučeni Fadil Fajkić iz Zenice, nema ga šaka jada, morao je da tegli nosač mitraljeza. Vojska je čudo. Naučiš da poštuješ hijerarhiju, red i disciplinu - ispričao je Hadžibegić u podcastu "Mojih Top 11".