Rođeni Jajčanin Dino Julardžija trenerski posao trenutno s mnogo uspjeha obavlja u Bahreinu, gdje je član stručnog štaba ekipe Al Khaldiya.

Iza njega je već respektabilna trenerska karijera. Bio je dio zagrebačkog Dinama, jedne od najpoznatijih fudbalskih škola u ovom dijelu Evrope, radio je u Varaždinu, ali i u omladinskim selekcijama reprezentacije Hrvatske. Iskustvo je sticao i u Saudijskoj Arabiji. Tokom dosadašnje karijere sarađivao je i s Slavenom Bilićem, Zlatkom Dalićem, a posjeduje i UEFA Pro licencu.

Za Faktor je govorio o trenerskom iskustvu, fudbalu u Bahreinu, Dinamu i Zdravku Mamiću, pozitivnoj saradnji sa Dalićem, problemima s kojima se susreću mladi fudbaleri, ali i o svom Jajcu i sinu Edinu, nekadašnjem članu FK Sarajevo.

Razgovor smo počeli pričom o Bahreinu, zemlji u kojoj trenutno radi u stručnom štabu ekipe Al Khaldiya.

Dolazak u Bahrein predstavlja novi izazov. Kakvi su prvi utisci i koliko ste zadovoljni uvjetima za rad?

- Dolazak u Bahrein i Al Khaldiyu za mene predstavlja novi profesionalni izazov. Od prvog dana dočekani smo fantastično. Sve je zaista na visokom nivou, a klub ima odličnu infrastrukturu i uvjete za treniranje. Al Khaldiya je ambiciozan klub s velikim ciljevima u domaćem prvenstvu i međunarodnim takmičenjima. Zahvaljujući iskustvu iz Saudijske Arabije, prilagodba mi nije predstavljala veliki problem. Zaista mogu reći da je sve fantastično i da smo prezadovoljni.

Kakav je pogled na fudbal u Bahreinu? Koliko se ulaže i gdje vidite prostor za napredak u poređenju s evropskim fudbalom?

- Fudbal u Bahreinu napreduje, a klubovi sve više ulažu u kvalitetne igrače, trenere i infrastrukturu. Najveća razlika u odnosu na Evropu jeste u intenzitetu igre, taktičkoj disciplini i sistemu razvoja mladih igrača. Ovdje ima mnogo individualnog kvaliteta, ali smatram da se dodatni iskorak može napraviti kvalitetnijim radom u fudbalskim školama, edukacijom trenera i dugoročnim planiranjem.

Glavni trener je hrvatski stručnjak Goran Tomić. Kako biste opisali saradnju s njim?

- Gorana poznajem dugo i izuzetno ga cijenim kao čovjeka i stručnjaka. Prije svega, on je veliki čovjek i vrhunski fudbalski stručnjak s bogatim iskustvom i znanjem. Sretan sam što, uprkos svom dosadašnjem iskustvu, imam priliku još mnogo toga naučiti radeći uz njega. Imamo međusobno povjerenje, slične poglede na fudbal i odličnu komunikaciju, što nam olakšava svakodnevni rad.

Vjerujem da zajedno sa stručnim štabom i kvalitetnim igračima možemo napraviti velike stvari u Al Khaldiyi. Naravno, sve to moramo potvrditi rezultatima na terenu. U prvenstvu nam zasad ide dobro, nalazimo se na prvom mjestu, dok se u AFC Ligi prvaka 2 borimo za prolazak u drugi krug takmičenja. Nadamo se i vjerujemo da ćemo u tome uspjeti.

Iza sebe imate bogato iskustvo, kako u omladinskom tako i u seniorskom fudbalu. Bili ste dio Dinama iz Zagreba, Varaždina i reprezentacije Hrvatske. Šta vam je donijelo svako od tih iskustava?

- Svaki period moje karijere donijelo mi je nešto novo. Dinamo mi je pružio veliko iskustvo u radu s mladim igračima, od kojih su mnogi reprezentativci Hrvatske, a veliki broj njih danas igra u ligama petice i HNL-u. Naravno da mnogo znači kada ste dio jednog tako profesionalnog sistema. Jednako vrijedno iskustvo stekao sam i u reprezentaciji Hrvatske, gdje sam radio sa selekcijama U-15, U-17 i U-20.

U Varaždinu sam također stekao dragocjeno iskustvo kroz rad u fudbalskoj akademiji i seniorskom fudbalu.

Posebno mi je drago što se Varaždinova škola fudbala nastavila razvijati u smjeru koji smo započeli prije dvije i po godine. Naravno, za to su zaslužni ljudi koji vode klub, ali i kvalitetni treneri i stručnjaci poput Srebrenka Posavca, Miljenka Mumleka, Igora Prahića, Roberta Težačkog i mnogih drugih.

Nedavno ste se povezivali sa sarajevskim Željezničarom. Koliko je bilo konkretnih razgovora i kako gledate na taj klub?

- Željezničar je veliki klub s bogatom tradicijom i posebnim mjestom u bh. fudbalu. Što se tiče priča koje su se pojavljivale, ne bih ulazio u detalje eventualnih razgovora i kontakata.

U fudbalu uvijek postoje određene mogućnosti, ali trenutno sam maksimalno posvećen Al Khaldiyi. Moj fokus u potpunosti je usmjeren na svaki segment rada, treninga i ostvarenje naše zajedničke vizije i ciljeva. Želji iskreno želim stabilnost i povratak na pozicije koje klub takve tradicije i veličine zaslužuje.

Dinamo iz Zagreba godinama je sinonim za kvalitetan rad s mladim igračima. Bili ste direktno uključeni u taj sistem. Koliko je teško napraviti takvu fudbalsku školu i šta klubovi u Bosni i Hercegovini mogu naučiti iz tog primjera?

- Dinamo je godinama bio primjer kako se kvalitetnim sistemom stvaraju igrači i ostvaruju veliki rezultati. Postojala je jasna organizacija, kvalitetna selekcija i odlični treneri. Ne može se zanemariti ni uloga Zdravka Mamića u stvaranju takvog sistema. Klubovi u Bosni i Hercegovini mogu mnogo naučiti iz tog primjera. Najvažnije je ulagati u fudbalske škole, stručni kadar i razvoj vlastitih igrača. Bez dugoročne strategije i kontinuiteta teško je ostvariti ozbiljne rezultate.

Imali ste priliku sarađivati i sa Zlatkom Dalićem, sada već bivšim selektorom Hrvatske i jednim od najuspješnijih svjetskih trenera. Kakav je Dalić iz vašeg ugla?

- Zlatko Dalić je vrhunski trener čiji rezultati govore sami za sebe. Posebno cijenim njegov odnos prema ljudima i način na koji stvara zajedništvo u ekipi. Smiren je, odlično komunicira s igračima i zna voditi svlačionicu. Upravo ga taj spoj stručnosti, ljudskih kvaliteta i smirenosti izdvaja među trenerima.

Radili ste s mladim fudbalerima, ali i sa seniorima. Kako gledate na današnji fudbal, koji se sve više mijenja, te na probleme s kojima se susreću mladi igrači?

- Fudbal je postao velika industrija i novac ima sve veći utjecaj. VAR je donio određene prednosti, ali i nedostatke. Naravno, u svim tim promjenama veoma je važno sačuvati emociju igre, taj poseban šmek fudbala.

Često čujemo i čitamo kako se mladi igrači već sa 13 ili 14 godina procjenjuju kroz prizmu toga koliko bi mogli vrijediti na tržištu. Sve to čuju i oni i njihovi roditelji, pa ponekad stvari krenu u pogrešnom smjeru. U današnje vrijeme djeca imaju mnogo više utakmica i treninga, kako klupskih tako i individualnih. Sve to često bude nekontrolisano, pa dolazi do znatno većih fizičkih opterećenja. Zdravlje igrača u takvim okolnostima mora biti na prvom mjestu i predstavljati prioritet. Kako se fudbal razvija, moramo čuvati ono što ga čini posebnim – emociju, poštovanje i ljubav prema igri. Ne smijemo dozvoliti da fudbal postane robotizam.

Prelazak iz omladinskog u seniorski fudbal često predstavlja nepremostivu prepreku za brojne talentovane igrače. Kako gledate na taj problem?

- Na našim prostorima ima mnogo talentovane djece, ali njihov razvoj često otežavaju nerealna očekivanja i žurba. Roditelji i menadžeri ponekad očekuju brze rezultate i velike transfere, ne razmišljajući dovoljno o samom razvoju djece. Mladim igračima trebaju vrijeme, strpljenje i kontinuiran rad. Navest ću vam primjer dvojice igrača za koje vjerujem da imaju lijepu fudbalsku budućnost. Želim im prije svega zdravlje i mnogo sreće kroz sportske uspjehe.

Imam dva talentovana rođaka. Almin Julardžija sa 17 godina već igra seniorski fudbal za NK Elektrobosna u Bosni i Hercegovini, a za njega su se zainteresovala i dva hrvatska prvoligaša. Mislim da je ostanak u BiH dobar izbor jer mu omogućava da se postepeno razvija i pravi korake prema višem nivou.

Drugi je Adin Škorić, koji igra u hrvatskom klubu s veoma dobrom akademijom, odnosno školom fudbala. Već sa 15 godina dobio je poziv jednog od najjačih hrvatskih klubova, međutim, roditelji su procijenili da je za takav iskorak još rano.

Obojica imaju veliki potencijal i mnogo prostora za napredak. Mladim igračima poručio bih da ostanu skromni, disciplinovani i strpljivi. Također, ljudi koji ih vode, zajedno s roditeljima, moraju biti strpljivi i realni prilikom donošenja odluka o njihovoj budućnosti. Talent otvara vrata, a rad i karakter donose uspjeh.

Vaš sin Edin trenutno je u slovačkim Košicama. Kako mu ide i koliko ste zadovoljni njegovim razvojem?

- Odlazak u Slovačku za Edina je novo iskustvo i važan korak u karijeri. Kao otac želim da bude zdrav i zadovoljan, a kao trener znam koliko su važni disciplina i kontinuitet u radu. Znam i vjerujem da ima kvalitet za mjesto u ekipi i da će ga svojim radom izboriti. Najvažnije je da nastavi napredovati, a vjerujem da njegove najbolje utakmice tek dolaze.

Edin je ranije bio dio FK Sarajevo, dobijao je priliku i kvalitetno igrao, a onda je odjednom nestao iz planova. Šta se dogodilo?

- Sarajevo je veliki klub s bogatom tradicijom. Edinova prva godina bila je odlična. Kod Simona Rožmana igrao je i bio jedan od važnih igrača ekipe. Osjećao je tu raju, energiju navijača i ljudi u klubu i oko kluba, koji su im davali podršku u svakom trenutku. Dolaskom novog trenera iz Hrvatske situacija se promijenila. Trener ga nije vidio u svojoj viziji igre i Edin je završio na tribinama. U fudbalu svako ima svoj pogled na igru i zato smo odlučili krenuti dalje.

Mladom igraču najviše znače povjerenje trenera i kontinuitet nastupa. Edin iz tog iskustva može mnogo naučiti, a sada je najvažnije da gleda naprijed i nastavi se dokazivati.

Rođeni ste u Jajcu, gradu koji ima bogatu sportsku tradiciju. Ipak, kada pogledamo današnju sportsku sliku kraljevskog grada, čini se da potencijal nije dovoljno iskorišten. Kako vi gledate na to?

- Da, rođen sam u Jajcu i tu su moji korijeni. Moje djetinjstvo i školovanje bili su u Zagrebu, gdje sam i počeo igrati fudbal, a kasnije sam se posvetio trenerskom poslu.

Jajce mi je ostalo u srcu. Vežu me za njega mnoge uspomene i emocije. Rado se vratim i provedem tamo nekoliko dana kad god imam priliku. Jajce ima veći sportski potencijal nego što pokazuju sadašnji rezultati. Imamo talentovanu djecu, sportsku tradiciju i ljude koji vole sport. Nedostaju nam dugoročan plan, bolja organizacija i kontinuitet rada.

Uz veću podršku lokalne zajednice, potrebno je više ulagati u škole fudbala, infrastrukturu i kvalitetne trenere. Jajce zaslužuje klubove koji se takmiče na višem nivou i uvjete u kojima se mladi mogu razvijati u svom gradu. To je moj pogled iz ugla čovjeka koji je koliko-toliko informisan o sportskim dešavanjima, ali i nekoga ko je bio među onima koji su željeli pokrenuti jedan dio fudbalske priče u svom gradu.

Bliži se kraj 2026. godine. Kakva je bila za vas i šta možemo poželjeti u 2027. godini?

- Godina 2026. donijela mi je mnogo promjena i novih iskustava. U poslovnom smislu izdvojio bih dolazak u Al Khaldiyu i priliku da radim u međunarodnom okruženju. Zadovoljan sam putem kojim idem i veselim se novim izazovima. Privatno su mi najvažniji zdravlje i porodica, a vrijeme provedeno s djecom mi je neprocjenjivo.

U 2027. godini svojoj porodici, prijateljima i svima u svijetu želim zdravlje, mir, sreću i uspjeh. Mladim sportistima poručujem da vjeruju u sebe, budu uporni i ne odustaju od svojih snova. Pobjede i trofeji mnogo znače, ali na kraju najviše pamtimo ljude koji su bili uz nas i trag koji smo ostavili - dodao je Julardžija na kraju razgovora za Faktor.