Mario Kovačević, trener zagrebačkog Dinama, jednostavan je i normalan čovjek. Iako je na funkciji s koje bi na sve mogao gledati svisoka, to se ne čini na ni na trenutak.

Na takvo njegovo ponašanje velik su utjecaj imali djetinjstvo i porodično okruženje.

Kovačević je rođen u Doljanima, selu kod Jablanice. Prvi klub mu je bio Turbina iz Jablanice, tamo je igrao sa Hasanom Salihamidžićem, čiji otac im je bio trener. Kad je imao 11 godina, porodica se doselila u Sarajevu.

U razgovoru za Večernji list kazao je da su se roditelji odlučili na preseljenje u Sarajevo kako bi lakše školovali djecu.

Kovačević je sa ocem, majkom, starijom sestrom i mlađim bratom napustio društvo u selu i došao u veliki i nepoznati grad. Otac mu je bio klesar, kamenorezac.

- Sjećam se da smo prvih mjesec samo plakali. Ali sad sam zahvalan roditeljima što smo se preselili i što su nam tako omogućili neke stvari. Kad smo te 1986. došli u Sarajevo, tamo sam nastavio trenirati fudbal, odnosno tamo sam shvatio da će fudbal biti moj život - rekao je Kovačević.

U Sarajevu je doživio lijepe, ali i neke od najtežih trenutaka u životu.

- Tamo sam prošao sve, od pionira do seniora. Imao sam 16 godina kad sam počeo trenirati s prvom ekipom. U Sarajevu sam igrao s Borisom Živkovićem, koji je poslije napravio veliku karijeru, bio i kapiten Hrvatske. Sad mu i sina treniram. To je bilo najljepše razdoblje mog života. Nažalost, još sam završavao srednju školu i jednog jutra, mislim da je bio 6. april 1992. godine, krenule su barikade i rat, sve je nekako odjednom postalo tmurno.

- Bile su to dvije i po jako teške godine, ali nismo se predavali. Koliko god smo se borili za život, ni u jednom trenutku nisam odustajao od fudbala. U Sarajevu smo trenirali u dvoranama, u školama, a poslije u Skenderiji. Održavali smo i ratne turnire. Prva dva, tri mjeseca kao igrači Sarajeva bili smo u hotelu Holiday Inn, zajedno s UNPROFOR-om. Mislili smo da će rat brzo proći te da ćemo nastaviti igrati. No bez obzira na to koliko je bilo teško, meni su to dani najvećeg ponosa. Ostala su zauvijek i ta najljepša ratna prijateljstva. Uspjeli smo sve to nekako preživjeti. Ne volim se prisjećati tih dana, bilo je teško, ali sam, hvala Bogu, uspio preživjeti. Nakon izlaska iz Sarajeva došao sam u Varaždin i poslije počeo igrati veliki fudbal. Htio sam ostati u Sarajevu nakon rata, ali tada ondje nisam mogao nastaviti igrati veliki fudbal. Sudbina je htjela da završim u Varaždinu.

On je otkrio da je njegova peteročlana porodica živjela u stanu od 35 kvadrata i da su u to ratno vrijeme svakog jutra brojali metke u sobi.

- Živjeli smo u Briješću, dijelu Sarajeva koji je bio jako izložen poziciji iz koje su Srbi pucali po nama. Spavali smo u hodniku, jer tako nas je zid štitio od metaka. Ma bilo je puno situacija u kojima smo zamalo poginuli. Jednom je granata udarila u stan, tačno u mjesto na kojem sam ja minutu prije toga stajao. Urušio se zid, mama i brat su bili i ranjeni. Ali i tada sam išao na trening u Skenderiju, koja je bila najzaštićenija dvorana u gradu. Svakog sam dana iz svog stana pješice ili na prijateljevu biciklu putovao 11-12 kilometara do dvorane. Doslovno sam svakoga dana mogao poginuti na tom putu, ali nisam razmišljao o tome. Nas pet krene, jednog pogode. Sve te pogibije su nam postale normalne.

- Na putu do treninga često sam gledao ubijene ljude koji su stradali od snajperskih metaka. Da, izgubio sam puno prijatelja. Ni sam ne znam na koliko su mjesta snajperisti pucali dok sam odlazio na treninge. Hvala Bogu, bio sam brži, odnosno imao sam sreće. Bilo je situacija u kojima sam trčao, a pogodili bi čovjeka iza mene. Teško je prenijeti što smo sve kao porodica prošli zajedno u ratu. Jedno je vrijeme situacija bila baš bezizlazna, nismo imali ni struje ni vode ni ogrjeva... Rat me očvrsnuo, shvatio sam da nema toga što čovjek ne može izdržati. Ne volim se prisjećati tog razdoblja, ali ono mi je najviše izgradilo karakter. Nakon što sam to preživio, na sve u životu mogu gledati pozitivno. Iako, katkad pomislim da je Dinamo možda zeznutiji od toga – uz smijeh je rekao Kovačević).

Kovačević je iz Sarajeva 1994. kratko otišao u Zagreb, a zatim u Varaždin.

Kaže da mu je trenerski uzor bio Ivica Osim, trenerska legenda i dobar čovjek, a igrački uzori bili su mu Safet Sušić i Predrag Pašić, koji su početkom osamdesetih briljirali u Sarajevu.