Gadi Eisenkot pokušava preuzeti vlast od Benjamina Netanyahua, ali čak i ako njegova stranka osvoji više glasova od premijerovog bloka, put do nove vlade neće biti jednostavan. A ni promjena premijera ne bi nužno donijela velike promjene u izraelskoj politici prema Iranu, Gazi i susjednim zemljama, piše The Jerusalem post.

Lider stranke Yashar Gadi Eisenkot nada se da može pobijediti Netanyahuov Likud i okupiti većinu potrebnu za formiranje nove izraelske vlade.

Međutim, izborni rezultat sam po sebi neće biti dovoljan. Zbog položaja arapskih stranaka, koje se ne svrstavaju jasno ni uz jedan od dva glavna politička bloka, Eisenkot bi mogao imati ozbiljnih problema s formiranjem većine.

Ako želi doći do vlasti, morat će pregovarati s nizom stranaka, a posebno s Avigdorom Liebermanom i njegovom strankom.

Jedna od mogućnosti bila bi i manjinska vlada koja bi se oslanjala na podršku arapskih stranaka. Takav dogovor bio bi politički osjetljiv i zahtijevao bi ozbiljne ustupke.

Eisenkot je kampanju završio obilaskom mjesta uz Pojas Gaze, uključujući Ofakim i Nir Oz, gdje je ponovo otvorio pitanje odgovornosti vlasti za Hamasov napad 7. oktobra 2023. godine. Njegovu kampanju podržavaju birači koji Netanyahua smatraju odgovornim za propuste koji su omogućili napad, ali i oni nezadovoljni time što vlada nije uspjela riješiti pitanje služenja vojnog roka za ultraortodoksne Jevreje, dok su izraelski vojnici ginuli u ratu.

Na dan izbora Eisenkot je sa suprugom posjetio i grob svog sina Gala, koji je poginuo u Gazi krajem 2023. godine. Taj lični gubitak dodatno je obilježio njegovu političku poruku o cijeni rata i odgovornosti državnog vrha.

Ipak, kada je riječ o ključnim pitanjima vanjske i sigurnosne politike, razlike između Eisenkota i Netanyahua nisu svuda velike.

Obojica se protive sporazumu s Iranom koji bi smatrali lošim, a obojica ostavljaju mogućnost vojnog napada. Razlika je prije svega u procjeni rizika i načinu na koji bi se nosili s Washingtonom.

Eisenkot bi, za razliku od Netanyahua, vjerovatno izbjegavao javni sukob s američkom administracijom i pokušao utjecati na eventualni sporazum kroz tihe pregovore.

Netanyahu je skloniji otvorenom pritisku i spremniji na poteze koji nose veći rizik od šireg sukoba.

Ni Eisenkot ni Netanyahu nemaju uvjerljiv odgovor na pitanje kako trajno ukloniti Hamas s vlasti u Gazi. Obojica obećavaju da će to postići, ali ne nude jasan put do tog cilja.

Eisenkot bi, međutim, bio spremniji podržati plan američkog predsjednika Donalda Trumpa za prekid vatre.

To bi uključivalo veću ulogu palestinskih tehnokrata povezanih s Palestinskom upravom i međunarodnih snaga koje bi učestvovale u održavanju sigurnosti.

Moguće je i da bi pristao na djelimičnu obnovu Gaze u zamjenu za postepeno razoružavanje Hamasa.

Takav pristup mogao bi ublažiti međunarodni pritisak na Izrael, koji sve više utiče i na njegov diplomatski položaj i na ekonomiju.

Ipak, od Eisenkota se ne očekuje da u prvom mandatu podrži stvaranje palestinske države. U tom pogledu njegov stav ostaje blizak Netanyahuovom.

U odnosu prema Zapadnoj obali razlike su mnogo izraženije. I Eisenkot i Netanyahu najavljuju odlučnu borbu protiv palestinskih napada, ali se razilaze kada je riječ o nasilju jevrejskih ekstremista i širenju izraelskih naselja.

Eisenkot bi ponovo uveo administrativni pritvor za jevrejske ekstremiste, mjeru koju je ministar odbrane Israel Katz obustavio u januaru 2025. godine. Najavio je promjene u policiji i sigurnosnim službama kako bi se odlučnije reagovalo na nasilje nad Palestincima.

Prema njegovim najavama, preispitao bi i više od stotinu novih jevrejskih farmi i naselja koja su proširena pod sadašnjom vladom, a koja bi većim dijelom mogla biti uklonjena.

Ujedno bi zaustavio novu izgradnju naselja ili je ograničio na širenje postojećih.

Prema Libanu, Eisenkot i Netanyahu imaju slične stavove. Obojica žele zadržati izraelsku sigurnosnu zonu i ne vjeruju da bi libanska vojska mogla dovoljno efikasno ukloniti Hezbollah iz pograničnog područja.

Eisenkot bi možda bio spremniji na djelimično povlačenje izraelskih snaga ako bi zauzvrat dobio konkretne sigurnosne garancije. Kao granicu je naveo osam kilometara, kako bi spriječio Hezbollah da protiv Izraela koristi protivoklopne rakete.

Moguća razlika bila bi i u diplomatiji: Eisenkot bi nastojao obnoviti saradnju s Francuskom, dok Netanyahu sve češće ulazi u javne sukobe s Parizom.

Slična situacija je i u Siriji. Obojica žele zadržati sigurnosnu zonu, a prema sirijskom lideru Ahmadu al-Šari postoje ozbiljne rezerve zbog njegove prošlosti povezane s Al-Kaidom. Ni tu se, barem zasad, ne nazire velika promjena izraelske politike.

Jedna od važnijih razlika mogla bi se vidjeti u odnosima s evropskim državama i američkim političkim establišmentom. Eisenkot bi nastojao popraviti veze s Evropom i obnoviti saradnju s bliskoistočnim državama čiji su se odnosi s Izraelom pogoršali tokom Netanyahuove vlasti.

Najvažniji odnos ipak ostaje onaj sa Sjedinjenim Američkim Državama. Iako je Trump javno podržao Netanyahua, Eisenkot bi mogao lakše postići dogovor s Washingtonom ako bi bio spremniji prihvatiti američke zahtjeve u vezi s Gazom i drugim regionalnim pitanjima.

Poseban izazov bit će odnos s Demokratskom strankom, u kojoj je podrška Izraelu posljednjih godina oslabjela. Eisenkot bi pokušao obnoviti veze i prevazići podjele nastale tokom Netanyahuove vlasti.

Ali ni on zasad nema jasan plan kako to postići, a razlike između izraelskih i američkih očekivanja o budućnosti Bliskog istoka ostaju velike.

Eisenkot bi, dakle, mogao donijeti promjenu u stilu vladanja, odnosu prema Evropi i spremnosti na saradnju s Washingtonom. Ali to ne znači da bi Izrael odustao od ključnih sigurnosnih ciljeva, povukao se sa svih spornih područja ili prihvatio palestinsku državu.