Prilikom predsjedničkih izbora u Srbiji 1997. godine utrka se vodila između Vojislava Šešelja i Milana Milutinovića. Pobjedu je odnio Milutinović, premda su postojale ozbiljne indicije da je pobjeda mogla biti na Šešeljevoj strani, ali je ovaj morao prihvatiti poraz.

Slična se situacija ponovila petnaest godina kasnije, kada su se u predsjedničkoj utrci našli Boris Tadić i Tomislav Nikolić. Tadić je nastupao s pozicije vlasti, imao je podršku Milorada Dodika, ali je izgubio, a Nikolić, kandidat Srpske napredne stranke, došao je na vlast. I prije nego što su rezultati bili konačno objavljeni, Nikoliću su stizale čestitke sa Zapada.

Oni koji su tada pratili politička zbivanja mogli su procijeniti koliko je taj ishod zaista bio (ne)očekivan, a koliko su međunarodni centri moći već računali s novom političkom stvarnošću.

Uostalom, upravo su takvi centri godinama sudjelovali u stvaranju političkog prostora u kojem će se kasnije afirmirati i Nikolić i Aleksandar Vučić.

Politička podrška nije sadaka, kao što ni novac nije investicija bez očekivanog povrata. Iza jedne i druge stoji određena računica, a pitanje je samo kada će se uloženo vratiti i u kojem obliku.

Zato ni studentsku listu u Srbiji ne treba promatrati samo kroz njene javno proklamirane ciljeve, nego i kroz organizaciju, medijski prostor koji joj je otvoren, propagandu koja je prati i političke interese kojima bi njen uspjeh mogao odgovarati.

Onaj ko je tu listu stvorio, oblikovao ili joj pomogao da se nametne kao ozbiljan politički faktor morao je dobro poznavati mentalitet društva kojem se obraća. Okupio je skup snobova koji su od jednog prozaičnog lika kakav je Aleksandar Vučić pravili Hannibala ante portas. Čitav taj pokret ponašao se kao da se historija događa samo s njima, zaboravljajući da je historije bilo i prije njih i da će je biti i nakon njih.

Teško je, naime, povjerovati da se tako složena politička priča može razviti bez ikakvih organizacijskih deverancija, a da se pritom sve objasni isključivo studentskim entuzijazmom.

Naravno, iz toga se još ne može zaključiti ko je sve sudjelovao u stvaranju studentske liste niti da je ona u cijelosti proizvod stranih centara. 

Ako se pogledaju medijski prostor, način na koji je pokret predstavljen, njegova organizacija i brzina kojom je postao politički relevantan, onda je posve legitimno pitati ko je sve prepoznao priliku i kakva su očekivanja stavljena pred taj pokret.

U politici se, kao i u svakom drugom poslu, ne ulaže samo u ono što postoji nego i u ono što se tek namjerava stvoriti. Što bi naš svijet rekao: svaka igra, svaka dobija. 

Vučić je, kao nekadašnji radikal, postao prihvatljiv partner Zapadu, a zatim i političar koji je godinama uživao podršku ili barem pragmatično prihvaćanje različitih zapadnih aktera.

Sada se, barem tako izgleda nakon rezultata, otvara prostor za neku novu političku investiciju u Srbiji.

Otuda i pitanje jesu li Vučić i studentska lista, bez obzira na njihove međusobne sukobe, u različitim razdobljima bili ili jesu prihvatljivi različitim centrima moći.

Očito je da Zapad ne govori jednim glasom. Ono što doživljavamo kao međunarodnu zajednicu odavno nije homogeno tijelo, već amalgam različitih političkih struja i interesa. 

Evropska unija, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države imaju vlastite interese, koji se očito ne podudaraju. Rusija, sa svoje strane, također ima interese u Srbiji.

Srbija je, prema tome, možda pred novim odmjeravanjem snaga značajnih međunarodnih centara, pri čemu bi na jednoj strani bili EU akteri, potpomognuti Velikom Britanijom, a na drugoj Sjedinjene Američke Države i Rusija, čija je politika već duže vremena dobrano usklađena. 

Bilo bi naivno vjerovati da se za Srbiju, s obzirom na njezin geopolitički položaj, niko ne zanima i da se njena politička budućnost oblikuje isključivo unutar njenih granica.

U čitavoj toj ujdurmi posebno su zanimljive parole kojima se studentski pokret služio. Vratiti dostojanstvo, napraviti promjene, osloboditi društvo, sve su to izrazi koji politički ne znače mnogo ako iza njih ne stoji odgovor na pitanje šta se zapravo želi promijeniti i što bi trebalo doći umjesto postojećeg. Promjena nije sama sebi svrha. Promjena se pravi kada znaš za šta mijenjaš, a ne samo protiv čega se boriš.

Na našim prostorima ljudi često glasaju za promjenu, a da zapravo ne znaju šta bi ta promjena trebala donijeti. Dovoljno je da se postojeće stanje proglasi nepodnošljivim, da se obeća novi početak i da se stvori dojam kako će odlaskom jednog čovjeka nestati i svi problemi koji su se godinama gomilali.

Tako se od politike napravila svojevrsna lutrija. Promijenimo, pa koliko dobijemo.

U svemu tome ima nečega što je karakteristično za naše podneblje. Ljudi se znaju oduševiti velikim riječima, demokracijom, ljudskim pravima i slobodama, a da pritom rijetko postavljaju pitanje što ti pojmovi konkretno znače u njihovoj svakodnevici.

Ponašaju se kao da ih je u životu sve promašilo osim demokracije i priče o ljudskim pravima i slobodama. Nije problem u demokraciji, nego u tome što se ona često svodi na nekoliko izlizanih parola i na uvjerenje da je dovoljno ukloniti one koji nam se ne sviđaju. 

Šta je naročito upadljivo u Srbiji, ali i u Bosni i Hercegovini, jest duboka medijska polarizacija. Teško je doći do ujednačene i koliko-toliko uravnotežene slike onoga što se stvarno događa. Svaka strana ima svoje medije, svoje analitičare, svoje moralne autoritete i vlastitu verziju stvarnosti. U takvoj društvenoj atmosferi ljudi ne prate događaje kako bi ih razumjeli, nego kako bi potvrdili ono u što su već uvjereni.

Tako su mediji dobili novu ulogu. Nije više toliko važno da prenose haber i informacije koliko da učvršćuju osjećaj pripadnosti.

Studentska lista, u tom smislu, može se promatrati i kroz ono što dobro upućeni Milan Milenković naziva "četvrtim staležom". 

Taj četvrti stalež nije klasična društvena klasa, nego masa koja ustaje protiv svega što nije džungla, protiv svega što ima neki smjer, red ili cilj. To je svijet koji ovisi o trenutku i dnevnim okolnostima, koji se pokreće valovima nezadovoljstva, a teško prihvaća složenije oblike političkog mišljenja. 

Takav četvrti stalež nije nastao preko noći. On je posljedica građanskog društva koje je odavno počelo gubiti sposobnost da svoje nezadovoljstvo pretvori u jasan politički program. Sve se mora dogoditi odmah, sve mora biti razumljivo u nekoliko rečenica, a svaki se problem mora svesti na sukob između dobra i zla.

Složena misao sve teže nalazi prostor u vremenu u kojem živimo, a u budućnosti će ga, čini se, biti još manje. Ne zato što ljudi nužno ne mogu razumjeti složenost, nego zato što ih javni prostor svakodnevno uvjerava da za njom nema potrebe. 

Ključna odlika odmjeravanja snaga između Vučića i studentske liste jest, međutim, nešto drugo. Oba su tabora, svaki na svoj način, sudjelovala u produbljivanju razdora među Srbima.

Vučić je, oslanjajući se na radikalski mentalitet iz kojega je politički potekao, filigranski sijao mržnju u Srbiji. Vješto je potpaljivao vatru, stvarao neprijatelje i hranio se podjelama.

Međutim, pokreti koji su nastajali protiv njega nisu nastojali ugasiti tu vatru. Često su je i sami potpirivali, samo s druge strane. Tako je sukob postao više od političke borbe za vlast. Pretvorio se u rat društvenih identiteta, u međusobno ponižavanje i uvjerenje da druga strana nije samo u krivu nego da je manje vrijedna.

Primjer toga je fenomen "ćacija", pogrdnog naziva kojim su drugosrbijanci označavali Vučićeve pristaše. U toj se riječi sažela čitava jedna društvena podjela.

Drugosrbijanci su u studentski pokret učitali vlastitu projekciju, a sebe postavili u položaj superiornog staleža u odnosu na "ćacije", koji su predstavljani kao sitna buranija, politički i intelektualno inferiorni ljudi. Kao da je dovoljno biti protiv Vučića pa automatski postati obrazovaniji, moralniji i društveno vredniji od onih koji ga podržavaju.

Teško je pronaći društvo u kojem viši slojevi toliko otvoreno preziru niže, a da se taj prezir pritom predstavlja kao dokaz prosvijećenosti i demokratske svijesti. Posljednjih godina upravo se to moglo vidjeti u Srbiji, gdje su pojedini građanski orijentirani i samoproglašeno prosvijećeni krugovi s visoka gledali na dobar dio stanovništva, naročito na one koji su ostali uz Vučića.

Tako su u Srbiji nastala dva jasno suprotstavljena svijeta. S jedne strane urbani, obrazovani i navodno emancipirani građani, a s druge seljaštvo, proletarijat i tiha većina koja ne dijeli njihove političke i kulturne predodžbe. To je zapravo rat između drugosrbijanaca i one tihe većine koja u sebi okuplja ostatke seljaštva i proletarijata, ljude različitih interesa, obrazovanja i životnih okolnosti, ali često povezane osjećajem da ih tzv. političke i kulturne elite preziru.

A da su te društvene granice ponekad ipak poroznije nego što se javno priznaje, pokazivali su i snimci sinoćnjeg slavlja, kada su drugosrbijanci i prosvijećeni Srbi slavili uz kolo i narodnjake.

Odjednom su se koristili istim kulturnim obrascima koje su u drugim prilikama znali predstavljati kao dokaz primitivizma i dekadencije.

Pobjedu su slavili služeći se upravo onim što su, kako su tvrdili, prezirali. U političkoj borbi rado su isticali vlastitu kulturnu superiornost, ali se u stvarnom životu pokazivalo da razlike između "nas" i "njih" nisu ni približno tako velike kako su željeli vjerovati.

Haman da je sve to ista strana novčića. Vučićev tabor ima svoj oblik političke bahatosti, a dio njegovih protivnika ima svoj oblik građanskog snobizma. 

Naravno, ni mi u Bosni i Hercegovini po običaju nismo ostali po strani. Moglo se vidjeti kako i naša takozvana avangarda hita podržati studente, kao da se i ovdje čeka prilika da se priključi nekom pokretu koji je već proglašen epohalnim.

Politička euforija neminovno će utihnuti. S obzirom na količinu energije i emocija potrošenih u Srbiji, ne bi trebalo čuditi ako se nakon svega posegne za većim količinama bensedina i drugih sredstava za smirenje, dozvoljenih i nedozvoljenih. Iluzorno je očekivati epohalne promjene, pogotovo ako imamo na umu da dobar dio onoga što je činilo bivšu Jugoslaviju i dalje živi u nekoj vrsti kontroliranog haosa.

Najmanji je problem što će neko otići. Mnogo je važnije zapitati se šta će uslijediti nakon toga. Velikih riječi i obećanja nije nedostajalo, kao ni očekivanja, ali smo se i ranije nagledali toga da sve na kraju ostane mrtvo slovo na papiru.