Brammertz: Rat u BiH bio je međunarodni oružani sukob u koji su bile uključene i Srbija i Hrvatska

Objavljeno: 22.12.17 u 22:32 Autor: Dženana Karup Druško/Avangarda

Glavni tužilac Haškog tribunala Serge Brammertz kaže da je Međunarodni sud pravde utvrdio karakter rata u BiH: riječ je o dvostrukoj agresiji na BiH i međunarodnom oružanom sukobu, a ne o građanskom ratu.

Glavni tužilac Serge Brammerz: Sud dokazao dvostruku agresiju
Glavni tužilac Serge Brammerz: Sud dokazao dvostruku agresiju

On u intervjuu za bh. portal Avangarda.ba komentira presude Mladiću, Prliću i ostalima, govori o komentarima po kojima se Srbija, nakon presuda Mladiću i Karadžiću, "izvukla" od odgovornosti za rat u BiH, kao i o radu MICT-a nakon zatvranja Tribunala.

Gospodine Brammertz, uz čestitke na posljednjim presudama, molim Vas da nam kažete šta je po Vama najvažnije u tim presudama i jeste li se nakon toga sreli sa žrtvama?

Obje presude su vrlo važne. Simbolički, one označavaju kraj rada Haškog tribunala. One, također, potvrđuju argumente koje je moj Ured iznio u mnogim predmetima: rat u Bosni i Hercegovini bio je međunarodni oružani sukob u koji su bile uključene i Srbija i Hrvatska. I konačno, bilo je važno da smo dokazali individualnu krivičnu odgovornost Ratka Mladića i optuženih u predmetu Prlić i drugi.

U predmetu Mladić, dokazano je da su počinjeni masovni zločini protiv čovječnosti u općinama u Bosni i Hercegovini, da je civilno stanovništvo Sarajeva bilo izloženo teroru tokom gotovo četiri godine kada je grad bio pod opsadom snaga pod Mladićevom kontrolom, da je genocid počinjen protiv bosanskomuslimanskog stanovništva Srebrenice 1995. godine, i da su vojnici UN-a držani kao taoci.

U predmetu Prlić i drugi, dokazano je da je Hrvatska imala punu kontrolu nad HVO-om koji je počinio široko rasprostranjene zločine, ili da je Hrvatska dala svoje vlastite oficire Hrvatske vojske da komanduju snagama HVO-a u Bosni i Hercegovini, ili da je Hrvatska pružila logističku podršku tim snagama, ili da je Hrvatska slala vlastite snage Hrvatske vojske u Bosnu i Hercegovinu da neposredno učestvuju u sukobu.

Sreo sam se sa žrtvama koje su prisustvovale izricanju presude Mladiću i one su bile veoma zadovoljne ishodom, a ja sam bio veoma zadovoljan što sam vidio da su njihova očekivanja ispunjena. Mjera našeg uspjeha je to kako to vide žrtve, i ja se nadam da one mogu reći da je u tim predmetima pravda postignuta.

Kada će, po Vama, političke elite u regionu prestati da presuđene zločince predstavljaju kao heroje i idole nacije?

Ovo su pitanja na koja treba odgovoriti tiha većina u cijelom regionu koja ne želi da ih se percipira kao negatore genocida ili kao ljude koji glorificiraju osuđene ratne zločince. Sada se čini da su najglasniji oni najekstremniji, i da su oni ti koje političari slušaju.

To se neće promijeniti sve dok većina građana ne uputi poruku političarima da su umorni od straha, mržnje i podjela.

Komentirajući presude Mladiću i Prliću i drugima, nije malo onih koji su u prvi plan isticali da je presudom protiv Prlića i drugih kažnjena Hrvatska, a da se Srbija “izvukla” jer nije dokazana uloga Miloševića u UZP-u u procesima protiv Mladića i Karadžića.

Ja sam i ranije rekao da naša suđenja ne presuđuju niti kažnjavaju “Hrvatsku“ ili “Srbiju”, ili bilo koje narode, ili države. Ono što smo mi dokazali je da su visoki lideri iz Zagreba i Beograda djelovali zajedno sa drugima kako bi počinili stravične kampanje zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu.

Međunarodni sud pravde je utvrdio da je Srbija propustila spriječiti i kazniti genocid u Srebrenici. To je jedina međunarodna presuda u kojoj je utvrđeno da je jedna država regiona odgovorna za počinjene zločine, tako da je sada teško vidjeti kako je Srbija “izbjegla pravdu”.

Što se tiče presuda Mladiću i Karadžiću, moj Ured je bio fokusiran na dokazivanje njihove krivice i nije bilo neophodno da izvodimo sve naše dokaze o Miloševićevoj umiješanosti i umiješanosti drugih. Ta pitanja su važnija u aktuelnom suđenju Stanišiću i Simatoviću, gdje je uloga rukovodstva Srbije u zločinima glavna karakteristika samog predmeta.

Mislite li da se zaključci prvostepenih vijeća iz slučajeva Karadžić, Mladić i Šešelj mogu ispraviti u žalbenim procesima?

Kao što sam ranije rekao, predmet Stanišić i Simatović će biti veoma važan za pitanje umiješanosti zvaničnika iz Beograda.

Ako čitate presude Karadžiću i Mladiću, one su sasvim jasne u pogledu široke podrške koju je Beograd pružao VRS-u i Republici Srpskoj i da je vodstvo bosanskih Srba provodilo plan zauzimanja kontrole nad teritorijom i njenog etničkog čišćenja teritorije.

Zašto je Tribunal, koji je nadležan za utvrđivanje individualne odgovornosti, u mnogim procesima utvrđivao i utvrdio postojanje međunarodnog oružanog sukoba na području Jugoslavije?

Jednostavno rečeno, ratni zločini se mogu počiniti u međunarodnom i nemeđunarodnom oružanom sukobu. Međutim, mali je broj dodatnih zločina – koji se definiraju kao “teška kršenja Ženevske konvencije” – a koja se primjenjuju samo u međunarodnom oružanom sukobu. Tako da je nama bilo važno dokazati da je oružani sukob u Bosni i Hercegovini bio međunarodni da bismo mogli utvrditi odgovornost počinilaca za zločine koji nose oznaku “teška kršenja”.

Haški tribunal je 31. decembra prestao sa radom, ali rad nastavlja Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MICT). U dijelu bh. javnosti se pokušava stvoriti percepcija da MICT predstavlja beznačajni organ UN-a, odnosno da MICT nema mandat i kapacitet ICTY-ja i da će se svi procesi voditi po nekim novim, nejasnim pravnim standardima, te da MICT nema važnost i “snagu” ICTY-ja.

Činjenica da postoji Mehanizam za međunarodne krivične sudove pokazuje da rad nije završen, jer se vodi suđenje u predmetu Stanišić i Simatović, te žalbe u predmetima Šešelja, Karadžića i Mladića.

Naravno, realnost je da odgovornost za dalje provođenje pravde sada ovisi o nacionalnim sudovima, a moj Ured će im nastaviti pružati podršku i pratiti izazove sa kojima se suočavaju.

Ja bih rekao i da će interes i pažnja za BiH i Srbiju samo porasti u sljedećim godinama, uključujući polje vladavine prava i pravde u vezi sa ratnim zločinima, kako te dvije zemlje budu napedovale u procesu pristupanja EU.

Uradili ste ogroman i važan posao, a sve to vrijeme ste imali poseban odnos i komunikaciju sa žrtvama, što je nešto što se ne uči u školama. Kako to objašnjavate i koliko je taj odnos bio važan za same procese?

U mojih 10 godina na mjestu tužitelja Haškog tribunala, čuo sam mnoge kritičke komentare na rad mog Ureda ili Tribunala. Ja sam ovo rekao ranije i želim ovdje ponoviti: jedina grupa koja ima pravo uvijek kritizirati naš rad su žrtve. Ja sam uvijek bio spreman sastati se sa njima, saslušati ih i pokušati im pomoći na svaki mogući način.

Povjerenje i razumijevanje vjerovatno je najbolji način da se opiše moj odnos sa žrtvama. Jedna stvar koju nikada nisam uradio je, obećati nešto što nisam mogao ispuniti. Ja se njima divim na hrabrosti i predanosti radu Tribunala. Bez žrtava koje su svjedočile u mnogim našim predmetima ne bismo mogli uspješno završiti naš mandat.

Šta je po Vama najvažnija zaostavština ICTY-a i na koji način to naslijeđe može uticati, ne samo na nastavak progona zločinaca u regionu, nego i na ukupne procese koji bi doprinjeli stabilizaciji Zapadnog Balkana? Smatrate li da bi Inicijativa REKOM, koja zagovara regionalni dijalog, približavanje zajednica i država, zajedničkim radom na izvještaju u kome bi bile utvrđene činjenice sa imenima i prezimena žrtava i okolnosti njihovog stradanja, mogla pomoći u regionu?

Ima mnogo naslijeđa Tribunala, sa pravnog stanovišta mi smo bili prvi tribunal nakon Nurnberga, odgovoran za stvaranje modernog međunarodnog krivičnog prava. Mi smo u našim sudnicama dokazali mimo razumne sumnje da su pojedinci koji su imali veliki autoritet počinili strašne zločine protiv pripadnika svih etničkih grupa. Te historijske činjenice ne mogu se poreći, mada su ih, kao što smo nedavno vidjeli, neki političari pokušali pogrešno interpretirati.

Organizacije civilnog društva, kao što je Koalicija za REKOM, bile su naši partneri u promociji nalaza iz presuda Tribunala u prošlosti i siguran sam da će one nastaviti biti partner MICT-a i u budućnosti. Moj Ured će nastaviti tražiti načine kako naše dokaze i presude učiniti dostupnijim organizacijama poput REKOM-a, FHP-a, Inicijative mladih, Dokumente, TRIAL Internationala, i mnogim drugim.

Šta su Vaši prioriteti u nastupajućem periodu i na koji način mislite da se može riješiti zastoj u progonu zločinaca u regionu?

Zatvaranje Tribunala nije kraj, već početak sljedećeg poglavlja. Moj ured će prvo biti usredsređen na tekuća suđenja i žalbe, te pitanja bjegunaca od pravde u Ruandi, ali ćemo mi nastaviti podržavati i domaće tužitelje, promovirajući pravdu i pomirenje.

Mi od kolega tužitelja u Beogradu i Sarajevu imamo pozive da nastavimo i jačamo našu suradnju u godinama koje dolaze. Imamo iste ciljeve: postići posvećenost obavezama koje su preuzete u državnim strategijama za ratne zločine kroz procesuiranje preostalih predmeta, pogotovo kompleksnih predmeta koji uključuju zvaničnike na visokom i srednjem nivou, te postizanje ciljeva daljnjeg napredovanja na planu EU i euroatlantskih integracija. Regionalna suradnja već neko vrijeme nazaduje i mi ćemo raditi na njenom poboljšanju kako bi se izgradilo povjerenje u pravosuđe. Obuka i izgradnja kapaciteta bit će dio tog nastojanja.

Činjenica je da će MICT djelovati određeni broj godina, a moj Ured će koristiti vrijeme koje imamo na raspolaganju time što će doprinositi većoj odgovornosti i pravdi, i pomagati da se pronađu odgovori na znatne izazove sa kojima se danas suočava pravosuđe u području ratnih zločina i pomirenja u bivšoj Jugoslaviji.

Koliki je značaj pomoći UN-a, ali i Evropske unije u realizaciji vašeg mandata, ali i to što su u važnim momentima stali iza ICTY-a?

Podrška UN-a i EU je bila veoma važna jer bez toga mi ne bismo u potpunosti ispunili svoj mandat. Politika uslovljavanja EU bila je od ključnog značaja za hapšenje bjegunaca, a bez njih mi ne bismo mogli zaključiti svoj mandat.

Snažan mandat Tribunala, zajedno sa političkom voljom, u podršci našem radu, pokazao je da se pravda može postići. Ista podrška bit će potrebna kako bi se omogućilo MICT-u i tužiteljima u regionu da uspješno nastave krivično gonjenje za ratne zločine.