Odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija BiH je 22. maja i zvanično postala član svjetske organizacije. Time je, prije tačno 25 godina, dodatno potvrđeno međunarodno priznanje nezavisnosti BiH koje je uslijedilo neposredno nakon referenduma. Kao što je poznato, referendum o nezavisnosti BiH je održan nešto više od dva mjeseca prije podizanja zastave RBiH na East Riveru u New Yorku, ispred zgrade UN-a, tačnije 29. februara i 1. marta 1992. godine.
Zanimljivo je podsjetiti se ko su bile osobe koje su u to vrijeme obavljale neke od ključlnih funkcija u BiH.
Nakon prvih višestranačkih izbora u tadašnjoj Socijalističkoj Republici BiH na čelo Republike, odnosno kasnije države, u Predsjedništvo je izabrano sedam članova. Iz reda bošnjačkog naroda izabrani su Alija Izetbegović, osnivač i prvi predsjednik SDA, te Fikret Abdić. Iz reda Srba izabrani su "jurišnici" SDS-a Biljana Plavšić i Nikola Koljević, iz reda hrvatskog naroda kadar HDZ-a BiH Stjepan Kljujić i Franjo Boras, te iz reda ostalih, kao Jugosloven, član SDA Ejup Ganić. Za predsjedavajućeg Predsjedništva je imenovan Alija Izetbegović, kao lider najjače političke stranke u BiH. Ovaj saziv Predsjedništva tada još SRBiH funkcionisao je do početka rata u našoj zemlji, u aprilu 1992. godine.
Tada počinju i prve promjene u kolektivnom šefu države. Plavšić i Koljević se pridružuju svojoj paljanskoj bratiji, a na njihovo mjesto bivaju imenovani sljedeći kandidati prema ostvarenim rezultatima na izborima, a to su bili Nenad Kecmanović, kao kandidat Saveza reformskih snaga, stranke koju je osnovao posljednji jugoslovenski premijer Ante Marković, i SDP-ovac Mirko Pejanović.
Zanimljivo je da je Kecmanović blizak rođak čovjeka koji se svesrdno zalagao za cjelovitu BiH i njenu ravnopravnost unutar tadašnje SFRJ Vojislava Kecmanovića Đede, prvog predsjednika ZAVNOBiH-a i člana Predsjedništva AVNOJ-a. Za razliku od svog rođaka, vrlo brzo nakon imenovanja u najvišu državnu instituciju, Kecmanović pokazuje svoje pravo lice i slijedeći put Plavšić i Koljevića, odlazi u Beograd. Umjesto njega u Predsjedništvo biva imenovana Tatjana Ljujić-Mijatović.
Na početku rata dolazi i do promjena među hrvatskim članovima Predsjedništva, jer Franjo Boras odlučuje da napusti funkciju na koju je izabran. Umjesto njega biva imenovan Ivo Komšić, kandidat SDP-a BiH.
Posljednja promjena koju je najviši državni organ doživio dogodila se 1993. godine. Zbog secesionističke politike prema BiH i formiranja tzv. Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna Fikret Abdić, odlukom Skupštine RBiH je smijenjen sa funckije člana najvišeg državnog organa, a na njegovo mjesto dolazi Nijaz Duraković, kandidat SDP-a BiH.
Zanimljivo je da su čak dva člana Predsjedništva iz perioda od osamostaljenja RBiH pa do okončanja rata, kasnije pravosnažno osuđena za ratne zločine. Biljana Plavšić, koju je Haški tribunal osudio na 11 godina zatvora, i Fikret Abdić, kojem je sud u Hrvatskoj izrekao kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
Premijersku funkciju u to vrijeme obavlja Jure Pelivan, koji je za predsjednika Vlade prvi put imenovan još nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine. Međutim, u to vrijeme BiH je još nosila naziv Socijalistička Republika i bila je u sastavu SFRJ.
Prvi saziv Vlade RBiH - imenovana 15. juna 1992. godine
U međuvremenu, nakon odluke o osamostaljenju, donesena je odluka o brisanju termina Socijalistička iz naziva, tako da država dobija ime Republika BiH. Prva Vlada nove države imenovana je 15. juna 1992. godine. Do tada je funkcionisala Vlada SRBiH imenovana nakon višestranačkih izbora, koja je početkom rata, kao i sve ostale državne institucije, ostala bez sljedbenika genocidne politike Radovana Karadžića.
U prvu Vladu RBiH, osim premijera Jure Pelivana, imenovani su još i Hakija Turajlić, kao potpredsjednik za privredu, Miodrag Simović kao potpredsjednik za unutrašnju politiku, Zlatko Lagumdžija kao potpredsjednik za društvene djelatnosti, Jusuf Pušina kao ministar unutrašnjih poslova, Jerko Doko kao ministar odbrane, Haris Silajdžić kao ministar vanjskih poslova, Ranko Nikolić kao ministar pravosuđa i uprave, Žarko Primorac kao ministar finansija, Rusmir Mahmutčehajić kao ministar za energetiku i industriju, te Alija Delimustafić kao ministar za snabdijevanje i poduzetništvo.
U Vladu RBiH su imenovani još i Radovan Mirković kao ministar za poljoprivredu i prehrambenu industriju, Hasan Muratović kao ministar za šumarstvo i drvnu industriju, Tomislav Krstičević kao ministar za saobraćaj, Uglješa Uzelac kao ministar za obnovu, Munir Jahić kao ministar za urbanizam, građevinarstvo i zaštitu okoline, Mustafa Beganović kao ministar zdravstva, Nikola Kovač kao ministar za obrazovanje, nauku i kulturu, Martin Raguž kao ministar za rad i socijalnu politiku, te Milenko Brkić kao ministar za vjere.
Međutim, prva Vlada RBiH nije dugo "izdržala" u ovom sazivu. Prvi koji ju je napustio bio je ministar odbrane Jerko Doko, u augustu 1992. godine. Nedugo nakon njega Vladu RBiH napušta i njen prvi čovjek Jure Pelivan, koji daje ostavku na ovu funkciju u novembru 1992. godine, a na njegovo mjesto biva imenovan Mile Akmadžić.
U međuvremenu donijeta je i odluka o imenovanju pojedinih zamjenika ministara po principu da ministar i njegov zamjenik ne mogu biti iz istog naroda. Tako je u septembru 1992. godine Munib Bisić imenovan za zamjenika ministra odbrane, Slavko Aščerić za zamjenika ministra unutrašnjih poslova, Esad Muhibić za zamjenika ministra pravosuđa i uprave, Muhamed Logo za zamjenika ministra finansija, Seadeta Cerić za zamjenicu ministra obnove, Dragomir Došenović za zamjenika ministra energetike i industrije, Josip Goluža za zamjenika ministra snabdijevanja i poduzetništva, Božidar Kulušić za zamjenika ministra šumarstva i drvne industrije, Hajrudin Šuman za zamjenika ministra saobraćaja i veza, te Slobodan Lučić za zamjenika ministra zdravlja.
Samo sedam dana nakon njih na mjesto zamjenika ministra poljoprivrede i prehrambene industrije imenovan je Refik Numić. U decembru iste 1992. zamjenika je dobio i Haris Silajdžić, a na tu dužnost imenovan je Branko Huterer.
Isti dan Vlada RBiH je doživjela i druge značajne izmjene. Tada su sa svojih funkcija smijenjeni, zbog različitih razloga, Žarko Primorac, Alija Delimustafić, Tomislav Krstičević, Munir Jahić i Milenko Brkić.
Na njihova mjesta imenovani su Branko Bilić kao ministar finansija, Husein Ahmović kao ministar za robni promet, poduzetništvo i turizam, Josip Jukić kao ministar saobraćaja i veza, Mustafa Dizdarević kao ministar prostornog uređenja, građevinarstva i zaštite okoline i Darko Lukić kao ministar vjera. Nakon višemjesečnog čekanja RBiH konačno dobija i ministra odbrane umjesto Jerka Doke, a na ovu funkciju imenovan je Božo Raić.
Nažalost, tu nije bio i kraj izmjenama u Vladi RBiH. Samo što je počela 1993. godina. 8. januara, na mučki način ubijen je potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić. Vraćajući se sa Sarajevskog aerodroma, gdje je dočekao delegaciju iz Turske koja je dopremila humanitarnu pomoć, Turajlić je prolazio preko teritorije koju je kontrolisala srpska vojska. Iako je prema svim ljudskim i Božijim zakonima, ako ništa drugo kao nenaoružani civil, trebao imati zaštitu svojih "domaćina", odnsono pripadnika francuskog kontigenta u sastavu UNPROFOR-a, Turajlić je ubijen tako što su francuski vojnici otvorili vrata transportera, omogućivši zločincima da ubiju potpredsjednika međunarodno priznate Vlade RBiH.
Na njegovu funkciju u februaru 1993. godine imenovan je Hadžo Efendić. Isti dan kada i Efendić na funkcije u Vladi su imenovani i Ivo Knežević kao ministar informisanja, Sadika Omerbegović kao zamjenica ministra rada i socijalne politike i Enes Duraković za zamjenika ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta.
U junu 1993. dužnosti je razriješen ministar unutrašnjih poslova, a na ovu funkciju je imenovan Bakir Alispahić. Isti dan je za zamjenika ministra informisanja imenovan Selim Arnaut, koji je na ovoj dužnosti "izdržao" samo četiri mjeseca.
U augustu prvi saziv Vlade RBiH ponovo ostaje bez prvog čovjeka, jer je ostavku podnio i Mile Akmadžić, prešavši na stranu tada formirane tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne. Prvi koji je krenuo za Akmadžićem bio je Božidar Kulušić koji je dužnosti razriješen samo dva dana nakon dotadašnjeg premijera.
Posljednju izmjenu prvi saziv Vlade RBiH doživljava u oktobru 1993. godine, kada je dužnosti razriješeno ukupno 10 članova, od kojih su se neki pridružili tzv. Herceg Bosni. Tog 18. oktobra dužnosti su razriješeni Miodrag Simović, Božo Raić, Branko Bilić, Josip Jukić, Martin Raguž, Darko Lukić, Nikola Kovač, Uglješa Uzelac, Branko Huterer i Josip Goluža.
Drugi saziv Vlade RBiH - imenovana 29. oktobra 1993. godine
S obzirom na to da se značajan broj ministara i zamjenika ministara prvog saziva Vlade RBiH priključio tzv. Hrvatskoj Republici Herceg Bosni, 29. oktobra 1993. godine je donosena odluka o formiranju nove Vlade RBiH. Na njeno čelo imenovan je Haris Silajdžić kao premijer, a potpredsjednik je postao Edib Bukvić.
U njen sastav su ušli Hamdija Hadžihasanović kao ministar odbrane, Bakir Alispahić kao ministar unutrašnjih poslova, Irfan Ljubijankić kao ministar vanjskih poslova, Sead Kreso kao ministar finansija, Kasim Trnka kao ministar pravosuđa i uprave, Rusmir Mahmutćehajić kao ministar namjenske proizvodnje, Faruk Smailbegović kao ministar privrede, te Munever Imamović kao ministar obnove, izgradnje, okoline, saobraćaja i veza.
Članovi Vlade RBiH su postali i Dragoljub Stojanov kao ministar vanjske trgovine, Arif Smajkić kao ministar za izbjeglice, rad i socijalnu zaštitu, Mustafa Beganović kao ministar zdravstva, Enes Duraković kao ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta, Ivo Knežević kao ministar informisanja, Salih Kulenović kao ministar za koordinaciju za tuzlansko-drinski region, Fuad Džidić kao ministar za koordinaciju za zeničko-dobojski region, Ibrahim Koluder kao ministar za koordinaciju za mostarski region, Mirsad Veladžić kao koordinator za bihaćko-banjalučki region te Gradimir Gojer, Hasan Muratović i Nedeljko Despotović kao ministri bez portfelja.
Ovaj saziv Vlade RBiH je pretrpio samo jednu izmjenu. U decembru 1993. godine dužnosti je razriješen Rusmir Mahmutčehajić, a na njegovu dužnost je imenovan Muhamed Lemeš.
Treći saziv Vlade RBiH - imenovana 23. juna 1994. godine
U martu 1994. godine potpisan je Washingtonski sporazum kojim je okončan rat između HVO-a i Armije RBiH. Ovim sporazumom je ujedno ukinuta i tzv. HRHB, a uspostavljena je Federacija FBiH. Zbog toga je 23. juna 1994. godine imenovana nova, treća po redu, Vlada RBiH, čiji je zapravo puni naziv bio Vlada Republike/Federacije BiH. Premijerska funkcija je ponovo povjerena Harisu Silajdžiću.
Jadranko Prlić je imenovan za ministra odbrane i zamjenika premijera, Bakir Alispahić za ministra unutrašnjih poslova, Irfan Ljubijankić za ministra vanjskih poslova, Neven Tomić za ministra finansija, Mate Tadić za ministra pravde, Faruk Smailbegović za ministra energetike i industrije, Ibrahim Koluder za ministra prometa i komunikacija, Munever Imamović za ministra prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline, Nikola Grabovac za ministra trgovine, Muharem Cero za ministra za izbjeglice i socijalnu politiku, Božo Ljubić za ministra zdravstva, Enes Karić za ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta, a Stijepo Andrijić, Hasan Muratović, Izet Žigić i Nedeljko Despotović za ministre bez portfelja.
Uporedo s ministrima imenovani su i zamjenici ministara i to Muhamd Lemeš za zamjenika ministra odbrane, Jozo Leutar za zamjenika ministra unutrašnjih poslova, Vladislav Pogarčić za zamjenika ministra vanjskih poslova, Izudin Kešetović za zamjenika ministra finansija, Izet Muhamedagić za zamjenika ministra pravde, Ivan Šantić za zamjenika ministra energetike i rudarstva, Adam Džojić za zamjenika ministra prometa i komunikacija, Berislav Buljan za zamjenika ministra prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline, Dževad Čabaravdić za zamjenika ministra trgovine, Martin Raguž za zamjenika ministra za izbjeglice i socijalnu politiku, Ibrahim Ramić za zamjenika ministra zdravstva i Ivo Andrić-Lužanski za zamjenika ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta.
Ni ovaj saziv Vlade RBiH nije bio imun na izmjene, a prva se dogodila već u novembru 1994. godine, kada je dužnosti razriješen Ivo Andrić-Lužanski, a na njegovo mjesto je imenovan Jozo Budimir.
Nažalost, i ovaj saziv Vlade RBiH je pretrpio određene izmjene zbog pogibije njenih članova. Leteći helikopterom iz Cazina prema Zagrebu, poginuo je ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, kao i zamjenik ministra pravde Izet Muhamedagić. Letjelicu u kojoj su bili raketnim bacačem pogodili su pripadnici Vojske Republike Srpske Krajine, u području iznad mjesta Slunj u Hrvatskoj. Tom prilikom poginula su i još dva putnika i tri člana posade helikoptera i to Mensur Šabulić, savjetnik u Ambasadi RBiH u Zagrebu, Fadil Pekić, lični pratilac ministra, te Mirsad Dupanović, Mihail Maksumenko Grigorijevič i N. Dudajev, članovi posade.
Na njihove dužnosti kasnije su imenovani Muhamed Šaćirbegović, dotadašnji ambasador BiH pri UN-u, na mjesto ministra vanjskih poslova, a Zijad Hasić za zamjenika ministra pravde.
Četvrti saziv Vlade RBiH - imenovana 30. januara 1996. godine
Krajem 1995. godine donesena je odluka o razdvajanju Vlade RBiH i Vlade FBiH. Na osnovu te odluke imenovan je i četvrti saziv Vlade RBiH, ali sa reduciranim brojem ministarstava, s obzirom na to da je značajan dio resora prebačen na nivo FBiH. Ovaj saziv Vlade RBiH imenovan je 30. januara 1996. godine. Mandat ove Vlade je trajao do imenovanja prvog saziva Vijeća ministara BiH, nakon izbora koji su održani u oktobru 1996. godine.
Za predsjednika četvrtog saziva Vlade RBiH imenovan je Hasan Muratović. Vladu su, osim njega, činili još i Jadranko Prlić kao ministar vanjskih poslova, Mirsad Kikanović kao ministar finansija, Hilmo Pašić kao ministar pravde i opće uprave, Nudžeim Rečica kao ministar za izbjeglice i dijasporu, te Neven Tomić kao ministar vanjske trgovine i međunarodnih komunikacija.
Za zamjenike su imenovani Hasan Dervišbegović za zamjenika ministra vanjskih poslova, Zoran Perković za zamjenika ministra pravde i opće uprave, Vladislav Pogarčić za zamjenika ministra za izbjeglice i dijasporu, te Seadeta Cerić za zamjenicu ministra vanjske trgovine i međunarodnih komunikacija.
Vrijedi još i napomenuti jednu zanimljivost, a to je da se na internet stranicama državnih institucija u BiH nigdje ne mogu naći podaci o sazivima tih institucija u periodu od 1990. do 1996. godine. Nažalost, u državnim institucijama BiH izgleda smatraju da historija BiH, odnosno njenih institucija, počinje od Dejtonskog sporazuma, tačnije od prvih poslijeratnih izbora održanih u oktobru 1996. godine.
Najnovije
Najčitanije
Na vrh