Ispovijest bivšeg ovisnika: Krao sam, osudili su me i deportovali u BiH, uništio sam porodicu

objavljeno: 28.06.2018. u 21:47

Jasmin T. dvadesetdevetogodišnjak iz Sarajeva, počeo se drogirati kada mu je bilo samo 17 godina. Sve je počelo bezazleno, jointom u krugu prijatelja, i jer je želio biti "glavni" u društvu, iako je znao da je to zapravo pogrešno, započeo je Jasmin svoju ispovijest za Faktor.

- U to vrijeme sam se bavio sportom, trenirao sam tajlandski boks i bio sam protiv droge. Jednom smo sjedili u društvu i neko je rekao da bi mogli probati travu. Bio sam protiv, ali među nama je bila jedna djevojka, slaba tačka. Tako sam probao. Ubrzo poslije toga počeo sam koristiti kokain, pa potom i ectasy. Tada su počeli pravi problemi – priča nam Jasmin.

Zabrana boravka u Belgiji 

Jasmin je sa svojih 17 godina živio sa porodicom u Belgiji, a već sa 19 je upao u takve probleme da je morao napustiti tu zemlju. Dobio je zabranu boravka, te je deportovan u BiH. Od tada su on i njegova porodica prešli veoma težak put. Danas, nakon više od deset godina u raljama droge, Jasmin je odlučno rekao "stop" i vjeruje da će se izliječiti i vratiti normalnom životu i svojoj porodici. Zahvaljuje to umnogome liječenju tokom osam mjeseci boravka u Javnoj ustanovi Terapijska zajednica Kampus u Rakovici nadomak Sarajeva, ali i svojoj porodici koja nikada nije odustala od njega.

Kako nam je ispričao, dvije godine nakon što je prvi put probao drogu, upao je u velike probleme sa pravosuđem u Belgiji. Kaže nam da je zbog droge izgubio kontrolu nad sobom. Počeo je krasti, otimati ljudima novac, a njegov boravak u zatvorima bio je sve češći.

- Drogirao sam se sve češće i sve više. Potom sam počeo i da završavam u zatvorima. Glumio sam mangupa, htio da budem glavni, tako da je ubrzo moj boravak po zatvorima postala normalna stvar. Moji roditelji su bili ludi zbog mene. Ubrzo sam dobio zabranu boravka u Belgiji pa je moja porodica morala da se razdvoji zbog mene. Sa devetnaest godina sa ocem sam došao u BiH. Međutim, dolazak u Bosnu je bio preveliki šok za mene. Otišao sam još dalje – priča ovaj mladić.

Kako kaže, da bi ga smirili, nakon nekoliko mjeseci broavka u BiH, roditelji su mu u Sarajevu kupili stan, te su ga oženili. Međutim, ni to nije uspjelo. Drogu Jasmin nikada nije ostavio pa je to dovelo i do razvoda nakon četiri godine braka. Život u BiH je za njega postao još teži i nikako ga nije mogao prihvatiti, pa je posegnuo za još jačom drogom.

- Tada sam počeo koristiti heroin. Htio sam se ustvari ubiti jer nisam mogao ovdje živjeti, a morao sam jer sam imao zabranu boravka u Belgiji. Izgubio sam sve, ostao sam bez majke, prijatelja, porodice. Mislio sam da ovdje nema života, da je sve bijeda, da ovdje nema dobrih ljudi. Tada sam odlučio da se ubijem. Odlučio sam da to uradim polako, heroinom – priča nam Jasmin prisjećajući se očaja u kojem je živio.

Kriminalu se odao i u BiH i to pljačkama i krađama, a sve kako bi "živio život mangupa". U BiH se udružio sa rođakom, te se ponovo našao u zatvoru. Situacija je bila sve teža, a Jasminov otac kada je vidio u kojoj je fazi njegov sin, ponovo ga je vratio u Belgiju.

- Međutim, nastavio sam se i tamo drogirati. Tamo sam isto uzimao heroin, htio sam probati, vjerovao sam da je drugačije nego u Bosni. Imao sam pravo. Droga je bila deset puta jača. Stvari su postale još gore. Moj otac više nije znao šta da radi sa mnom. Stalno sam bio u zatvoru, o ovisnosti da ne govorim. Kada sam dobio zatvorsku kaznu od sedam godina, ponovo su me vratili u BiH – priča Jasmin.

Još nisam spreman reći "ne"

Pojašnjava kako je ponovo dobio zabranu boravka u Belgiji na duži period. Tada je posegnuo i za iglom.

- Prije dvije godine koristio sam iglu. Pao sam najniže. Tada me je otac uspio natjerati na liječenje. Najprije sam koristio tablete za odvikavanje na njegov nagovor, a potom je uslijedila i komuna. Otac me je u očaju molio da pokušam liječenje ovdje i zbog njega sa pristao na mjesec dana. Vjerovao sam da nemam šta izgubiti. Sada vidim koliko sam zapravo dobio - ističe naš sagovornik.

Misli o samoubistvu su nestale.

Prve dvije sedmice u Terapijskoj zajednici su mu bile čudne, svi su spavali, trenirali, on to nije mogao. 

- Nakon prvog mjeseca sam osjetio da mi je bolje, mnogo bolje. Odlučio sam još ostati i ubrzo sam već mogao spavati, jesti, trenirati, nešto i raditi. Ovdje je odlično, ljudi su sjajni, naročito moj Almir Masić, on mi je kao stariji brat. Poštujem sve što on kaže. Još uvijek radim na sebi, mnogo je kriza tu, ali svaki dan se borim da svaku pobijedim – dodaje ovaj 29-godišnjak.

Kako ističe, još nije spreman da napusti komunu i još ne razmišlja o životu u Belgiji. Ističe, za to nije spreman.

- Osjećam da ja mogu sve, ali još nemam tačan cilj, trebam još vremena. Vjerujem da će sve doći na svoje i da ću se izliječiti i odavde izaći slobodan. Međutim, ne još. Još mi treba snage da mogu reći "ne" – iskren je naš sagovornik.

Dodaje i da sada, kada izađe na vikend, vjeruje da bi mogao živjeti u BiH, te da mu samo treba neki posao sa kojim bi bio zadovoljan.