Prijašnje inicijative za oporezivanje kladionica Naša stranka je redovno odbijala. Imali su jasan argument. To je jeftini populizam, zakoni su traljavi i namjerno se šalju u proceduru samo da bi propali, kako bi predlagači glumili žrtve i skupljali predizborne poene.

Danas gledamo potpunu promjenu ponašanja. Naša stranka je izvukla isti taj recept iz ladice i primijenila ga bez ikakve zadrške.

Za razumijevanje ovog političkog zaokreta dovoljno je vidjeti razliku u pristupima. Prijašnje inicijative su išle preko entiteta, tražeći porez od samih igrača, njihovih uplata i dobitaka. Naša stranka sada nudi inicijativu s državnog nivoa, kroz uvođenje PDV-a na igre na sreću, obećavajući 200 miliona maraka direktno za liječenje bolesne djece.

Tu dolazimo do tačke gubljenja principa i prelaska u čisti populizam.

Tokom opozicionih dana, njihovi zastupnici su rušili tuđe prijedloge zbog nedostatka ekonomske analize i stručne podloge.

Danas im ta ista struka ne treba. Guraju PDV u oblast hazardnih igara iako ekonomska struka godinama ponavlja da većina Evrope bježi od tog modela jer je tehnički neizvodiv. Porez na rizik i stalne isplate nemoguće je precizno obračunati. Našoj stranci to više ne smeta. Za predizbornu kampanju ne trebaju zakon koji radi, nego temu koja zvuči dobro.

Usput su zaigrali i na emocionalnu ucjenu. Nastup Amira Purića, zastupnika Naše stranke u Parlamentu FBiH, koji javno veže porez od kladionica s liječenjem bolesne djece je klasična moralna ucjena.

Naša stranka igra na jednostavnu kartu. Ako pitaš da li je ovaj zakon pravno izvodiv, ti si na strani kladioničara i protiv bolesne djece. Korištenje najranjivijih kategorija kao političkog štita je upravo ono što su nekada najglasnije kritikovali.

Najveći paradoks su javne žalbe Mije Karamehić Abazović na otpore lobista i blokade u Domu naroda. Slični pokušaji u prošlosti su od strane Naše stranke nazivani populizmom i svjesnim bježanjem od odgovornosti. Tvrdili su da vlast namjerno šalje loše zakone u Dom naroda samo da bi imala na koga prebaciti krivicu za neuspjeh. Danas, u identičnoj situaciji, odjednom im je kriv Dom naroda, a javnosti se prodaje priča o njihovoj borbi.

Sve je ovo samo predstava za birače, što potvrđuje i sam Purić izjavom da čak i Vlada Federacije, u kojoj sjede njihovi ministri, koči ovaj zakon i traži neka druga, sistemska rješenja.

Zastupnici drže press konferencije i obećavaju milione, njihovi ministri u vladi spuštaju kočnicu jer znaju da je stvar u praksi neprovodiva.

Simptomatično je što se ovaj "rat kladioničarskom lobiju" objavljuje tek sada, na samom kraju mandata. Logično je pitanje zašto im to nije bila tema prije formiranja vlasti, ili bar na samom početku kada su se slagali prioriteti koalicije i dogovarala parlamentarna većina.

Pokretanje tako krupne priče pred same izbore, u trenucima kada se prijedlozi svjesno šalju pred nepremostive blokade, pokazuje da stvarna namjera nije  rješavanje problema.

Umjesto teškog, sistemskog rada, izabran je lakši put.  Zaigrati na kartu jeftinog populizma i podilaženja masama radi poena na biralištima.