Boris Lalić, mladi pisac iz Sarajeva, uskoro će izdati novi roman, koji, kako je u intervjuu za Faktor pojasnio "prikazuje jednog lokalnog ćaknutog pisca kako se bori da izda knjigu, u čemu do kraja i uspije".

Upravo tu borbu, Lalić je prije nekoliko godina sam vodio. I tako je dospio u javnost - kao onaj koji sam izdaje i prodaje svoje knjige. Zapravo, on je pokrenuo novi trend među mladim piscima koji do tada nisu imali priliku da pokažu svoj talenat. A Lalića je i kritika i publika proglasila vanserijskim talentom zbog njegovog originalnog pričanja priča.

To je prepoznao i rahmetli akademik Abdulah Sidran s kojim je Lalić prijateljevao sve do njegove smrti, o čemu je između ostalog govorio u intervjuu. 

- Radnja romana se dešava u Sarajevu i stoga je knjiga i portret savremenog grada, a bez historijskog konteksta, samo savremeni ljudi i njihovi savremeni problemi. I smiješna je knjiga, ili je makar s tom namjerom napisana - kaže Lalić.

Napominje da će 4. jula s početkom u 21 sat, u kafiću "Hram", koji radi unutar Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu, upriličiti književno veče.

- Predstavljam novu priču "Dogodilo se u ratu", koju ću pročitati tom prilikom javno - istakao je Lalić. 

- Nisam izdao ništa sada već pet godina, pa mi je to počelo nedostajati, posebno jer sam sve vrijeme pisao. Na kraju sam se odlučio za roman jer mi se učinio kao najpodesnija forma za demonstraciju onoga što sam kao čovjek i kao pisac naučio u proteklih nekoliko godina.

- Stava sam da je današnje društvo izuzetno ograničeno u slobodi govora, koja nam je prividno data u potpunosti, ali svi smo svjedoci jedne izuzetno ponižavajuće autocenzure, koja počiva na primarnim egzistencijalnim strahovima.

To se najbolje vidi iz protjerivanja ozbiljne komediografije iz javnog prostora, niko više ne dozvoljava ozbiljnu šalu na svoj račun, zato što toga ne može biti bez da na vidjelo izađe prosta istina, a to je ono što danas ljudi neće, ljudi hoće da drugi ponavljaju kao papagaji ono što su oni o sebi sami rekli. Ja sam tu da održim plamen ozbiljne komediografije živim, a što će to neki ljudi okarakterisati ovako ili onako, to nije moj problem. Raja voli moju književnost, raji se i obraćam otpočetka.

- Kad god mi umre bliska osoba, ja se nikada ne fokusiram na njenu smrt, nego život. Život Abdulaha Sidrana bio je najljepši roman, pa je i moj prijatelj ostao upamćen tako, kao književni junak. Na taj način se družimo i dalje, a sa radom je počela i fondacija "Sidran", čiji sam član, preko koje ćemo i dalje raditi na promociji lika i djela dragog nam pisca.

- Od pisanja nikada nisam mogao živjeti, tek preživljavati, pa sam zato uvijek radio i nešto drugo pored pisanja. Sad sam malo stariji i preživljavanje mi nije više zanimljivo, zato idem na poslove i slobodno vrijeme pišem šta hoću, kako hoću, a bez misli o novcu.

- Moja je velika sreća da sam se održao u svim svojim ljubavima do ovih dana, prema književnosti, skejtu, prirodi i dobrim ljudima. To me i održalo kao ličnost, što sam uvijek bio punog srca, da nisam onda ne bih mogao toliko toga učiniti sam.

Put ljubavi je toliko moćniji od puta mržnje da sam vremenom gotovo sasvim izgubio smisao za mržnju, a gledaću da u tome istrajem do kraja, bez obzira što sam u društvu koje je tako tupoumno zadojeno mržnjom; tako činim ne iz inata, nego iz hedonizma, koji je u centru moje proste filozofije.