Abdulah Sidran, književnik, pjesnik, akademik, scenarista, autor najčitanijih knjiga i najgledanijih i nagrađivanih filmova koji su ostavili neizbrisiv trag u bh. kinematografiji, preminuo je jučer u 80. godini života. 

Svjetsku slavu Sidran je stekao kao pisac scenarija za višestruko nagrađivane filmove "Sjećaš li se Dolly Bell", "Otac na službenom putu", "Praznik u Sarajevu", "Kuduz", "Savršeni krug". Njegove knjige nose epitete bestselera, a predstave za koje je on pisao tekstove slove za najizvođenije i najtraženije, poput one "U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce".

Sidran je u više navrata govorio za Faktor u intervjuima sa novinarkom Merimom Čustović. Ovom prigodom izdvojili smo neke od njegovih izjava, misli, koje je podijelio sa našim čitateljima tokom proteklih godina. 

  - Historija Bosne je historija otimanja za Bosnu. Nikad nas nisu iskreno priznali niti će nas ikada iskreno priznati dokle god se sami ne dovedemo do pameti. Kazao sam, u knjizi "Oranje mora", da je bošnjački narod onaj narod čiji intelektualci ne mogu da se dogovore ni o tome pod kojim će imenom nestati. To je naravno aforizam, ali nije daleko od istine. Bosanci/Bošnjaci su narod u očiglednom povijesnom zakašnjenju, i ja nisam pametan da mu pokažem put. Sigurno to nije ovaj kojim idemo posljednjih dvadesetak godina.  

- To je Nurija izgovorio na ovaj način: "Ako vam neko kaže da smo u svemu posljednji na svijetu, kažite mu da laže. Mi smo prvaci svijeta u zabijanju glave u pijesak". Ta spoznaja koju izgovara Nurija kod mene nije friška.

Meni je već od postdejtonskih godina parala uši pobjedonosna fraza o tome da smo sačuvali cjelovistost, suverenitet, i ovo i ono, što se može samo u nekakvom simboličkom smislu smatrati tačnim, ili u birokratsko formalnom, ali u onome što je naša stvarnost, što je naš život, što je stanje na terenu, mi nismo sačuvali cjelovitost Bosne.

Bosna funkcioniše najmanje kao tri odvojene, paralelne, ili ne znam kako, društvene cjeline, pod različitim ideologijama, pod različitim principima razumijevanja života. To nisu sitnice. U tom smislu, naša stolica u Ujedinjenim nacijama jeste dokaz o našoj državnosti, jer nikad je neće dobiti Republika Srpska, da se odvoji i da čeka sto godina, uvijek će imati status prostora koji se nasilno odvojio od te i te članice Ujedinjenih nacija. Ali ta stolica naša u Ujedinjenim nacijama nema svoju snagu, jer mi iz nje ne možemo govoriti jednim glasom, tako da je to mrtvi kapital.

On će možda biti važan u nekim prelomnim situacijama na način koji je recimo '38. godine Staljin okupirao pribaltičke zemlje- Litvu i Latviju. One su bile u granicama Sovjetskog saveza 60-70 godina, ali su se njegovim raspadom vratile, jer su ih čekale njihove stolice u Ujedinjenim nacijama tolike godine. Na taj način, i u slučaju najružnijih razvoja događaja, kod nas ta stolica vrijedi, i to se ne smije podcjenjivati. Međutim veoma je teško, praktično je nemoguće izići za mikrofon Ujedinjenih nacija i govoriti jednim glasom. To je naša tragedija. 

- Boga mi valjalo bi razmisliti o sljedećem. Još to nisam dao da Nurija rekne, jer nisam siguran, mora se to dobro izvagati, a glasi ovako: "Ponekad mi se učini da mi imamo vlast, a da državu nemamo, a to dvoje nije isto. I da oni koji obnašaju vlast uspješno rade na održavanju iluzije da imamo državu, jer oni žive od te armature".

Nisam još svario ni u mozgu, ni u trbuhu, ni u duši takvu misao, ali, moglo bi se odgovoriti i takvim načinom na pitanje na toj skali naše nizbrdice na kojem smo podioku. Nije lako. Imam neku nadu koja nije apstraktna, ona je za mene besmislena utoliko što ja ne mogu to doživjeti, imam 76 godina, ali, nadu mi daje to što je moderna tehnologija, i to što je mlada raja koja ima 12 godina, koja sjedi za onim mašinama, pa sruši sistem nekom inženjeru u Japanu.

To su fenomeni kakvi su bili u biblijska vremena čudotvorci. Antropološki uzevši, ljudski um je u ta doba stvari promatrao i gledao tako, a mi u skladu sa našim vremenom trebali bi ovako. E moja nada u tome počiva. Zar se ne bi planeta obradovala kada bi, nama neki nepoznati, nikome poznati hakeri,  začepili bankarske tokove najvećih svjetskih koncera, kojima ne odgovara ni minuta mira na planeti. Neophodan im je rat da bi profitirali.

Profit je kao poludjela životinja. Neko vrijeme čovjek upravlja novcem i kapitalom koji ima, ali neminovno u tom razvoju dolazi u fazu u kojoj onda taj njegov novac upravlja njime. Obrne se odnos vlasništva. Nisi ti više vlasnik svoga novca, nego je tvoj novac vlasnik nad tobom i gospodar nad tobom. I u tom smislu ja se nadam, jer ne može čovjek ni umrijeti bez nade, a kamoli živjeti, da će ti novi, čudesni, nevjerovatni tehnološki procesi i razvoj uz tu mladu raju, uz nove generacije, čiste od naših anomalnih i svih drugih opterećenja, moći izvesti planetu, čovječanstvo, društvo tamo gdje je Gospodar svemira htio da bude. Ovo kako je sad, ovo je sotonino djelo. Ovo nije djelo dobroga Boga. 

-  U nama Bosancima, Bošnjacima pa ako hoćeš bosanskim muslimanima, pa ako hoćeš još uže, Sarajlijama, ima jedan stepen strahovite infantilne naivnosti. Idiotske! 

- Imam tri scenarija koji nisu ovi naši filmadžije htjeli da rade. To su scenariji koji su tematski vezani za epohu socijalističke Jugoslavije, prirodno je da reditelji ne trče to da rade, jer njima treba skupljati pare kod aktuelnih producenata, koji traže aktuelne životne priče. I meni je to ok. Ali nije mi ok da država kao takva, izvan svojih redovnih postupaka, nema interes da isfinansira film o Srebrenici, film o Omarskoj. To se ne može uraditi u redovnim postupcima iz redovnih sredstava. To je apsolutno nemoguće, finansijski i kadrovski.

Za ovih 25 godina, u Srbiji je napravljeno možda 20, možda 30 filmov, a od kojih svaki u prvih pet minuta ima ugrađenu tezu kako su goloruki oni napadnuti od do zuba naoružanih muslimana. Za to vrijeme naši nisu u stanju da naprave ni pet minuta poštenog filma. Među 56 kandidata za Šestoaprilsku nagradu, u prvom krugu glasanja otpada Avdo Huseinović koji je jedini u kategoriji dokumentarnog filma napravio 300 sati istine o našoj odbrani zemlje, i odbrani naših života. I naš partijski um koji diriguje one ruke tamošnjih glasača šutne jednog Avdu Huseinovića. Sram ih i stid bilo! A neko se dosjeti, nađe obrazloženje i opravdanje da se jednoj pjevačici iz Beograda da specijalna nagrada Grada Sarajeva. To je nešto apsolutno užasno.

 - Gledajte, mi smo žrtveno janje jednog nemoralnog političkog međunarodnog sporazuma i koliko god bilo grijehova na našoj strani, pogrešnih poteza, neznanja, nepameti, u krajnjoj liniji taj tzv. mirovni sporazum Dejtonski je nešto što onemogućava napredak. On je stvoren da državu Bosnu privede nestanku koji bi izgledao prirodan.

Vidim potrebu da se udruže političke snage, pa i ove koje postoje formirane kao partije stranačke, građanska udruženja, nevladine organizacije, na osporavanje Dejtonskog sporazuma, jer on je sam sebe učinio ništavnim time što nijedno od njegovih poglavlja nije provedeno ni 20 procenata.

Prema tome, ja nisam politolog niti sam prorok, da bih mogao znati šta bi slijedilo, ali mi živimo laž! Međunarodna zajednica ovdje od nas traži da sarađujemo sa onima koji ne žele da Bosna postoji. Nama su u upravljanju Bosnu gradili oni koji su je uništavali i koji su sada samo promijenili mehanizme kojima isti posao rade. Dakle, taj međunarodni sporazum, koji je zapravo nelegalan, on ima samo politički legitimitet. Nema ni pravni, ni moralni, ni etički, ni povijesni, ni nikakav drugi. Ima samo legitimitet vojne sile, autoriteta, dakle političke volje velikih sila.

Postoje međunarodni sporazumi po kojima bi se automatski mogao smatrati ništavnim, jer u okolnostima u kojima je doveden međunarodna prava nisu regularna. Da se nešto događa u vojnoj bazi da se događa u uvjetima koje znate da ih ne opisujem. Kad se prizna istina da međunarodna zajednica u našem primjeru tjera da sarađuju centrifugalna i centripetalna sila, rezultat te saradnje može biti samo haos.

 - Pitali su me šta je cilj prisustva međunarodne zajednice u BiH, a ja sam odgovorio: "Cilj je da se nestanak države Bosne i Hercegovine i vjerovatni nestanak jednog njenog naroda, u ovom slučaju Bošnjaka, tj. bosanskih muslimana, da se stvori iluzija o neminovnosti, da je to dakle bilo neminovno".

Jer, oni nakon svega mogu kazati: "Mi smo učinili sve što je bilo u našoj moći, i pokazalo se nakon 20 godina da je ta ideja nemoguća". I zato je i u opticaju kod četnika ili drugih tipova protivnika naše države taj termin nemoguća država. Po čemu bi bila nemoguća? Nemoguća je ako stvari gledaš iz rasističkog ugla. Nemoguće je naravno da metnu zmiju i žabu u isti kavez. Jedno drugom ne daju da postoje.

Ovo su moje opservacije koje morate smatrati laičkim, jer ja ne pretendujem na njihovu sociopolitičku relevanciju, ali, privodim kraju svoj život i to što je moje političko iskustvo ima valjda vrijednost bar jedne ili dvije godine studija na Fakultetu političkih nauka. Tužan sam, beskrajno sam tužan i ko god vam kaže da je nešto tako moralo biti, taj vam je slagao. Ništa nije moralo biti ovako.

Od privitizacije do tranzicije, ništa nije moralo. To je bila politička volja iz oligarhija aktuelnih u desetak godina prije 92. koje su našle fenomenalan način da se taj prijelaz iz jednog društvenog sistema u drugi, da se obavi savršeni zločin jedne epohalne pljačke. Sve drugo su bili instrumenti, alati, varke kojima je narod lako podlegao. One se i danas događaju. Svaka laž o ćirilici i latinici, o nazivu jezika, postojanju himne i teksta himne služi u održavanju naroda u stanju blentavosti. Jer kad se oni sastaju po ovim usputnim kafanama i hotelima, oni su zagrljeni i veseli, razgovaraju o tome gdje se veliki novac događa, kako mogu formirati svoje stečevine da eventualno nekim promjenama ne bi bile ugrožene. Praktično, jedan šofer iz Hercegovine iz Ljubuškoga, šofer, kamiondžija, danas general hrvatske vojske Ljubo Ćesić Rojs, pokazao se filozofom, pokazao se pametnijim od svih drugih kada je prije 15 godina kazao: "Ko je jamio, jamio".

– Javnu univerztetsku zajednicu smatram veoma odgovornom za takvo stanje u društvu, za stanje ne talasaj politike. Jer univerzitetska zajednica broji nekoliko stotina hiljada ljudi, profesora, nastavnika, docenata, asistenata, i to bi morala biti ogromna sila koja bi radila demokratski legitiman pritisak na ono što su politički i društveni faktori odlučivanja.

Međutim, ona je sebe u ovom dobu tranzicije nekako ipak ugodno smjestila. Nismo imali štrajkove univerzitetskih profesora. On skokne jednom dva-puta sedmično na Univerzitet u Travniku, u Novom Pazaru, i dok ja živim od 350 KM penzije, oni nikad nisu ispod desetak hiljada. A morali bi biti, po onome što je planetarna tradicija civilizacijska, generatori društvenog napretka pa i društvene pobune. To je nešto što je tužno, ružno kao spoznaja.

Ne žele se odreći svog komformizma u kojem žive i odlučili su da šute, da istinu, koja je poružna po vladajuće faktore ne izgovaraju, odlučili su da sebe nađe tu na bilo kakav način, a naravno ako je ekonomski i finansijski sposoban, ne studiraju mu djeca ovdje, čak ih više ne šalju ni u srednje škole. To je naša tragedija.

- Od svih nevaljalština u našeg čovjeka najružnija je ta što s lakoćom prosuđuje i u stvarima o kojima ništa ne zna.

Ta tema spada u nauku koja se zove karakterologija. Ja ovdje nisam mislio samo na Bošnjački narod, može se to proširiti na cijeli prostor bivše države, jer ima otprilike korijene u sličnim povijesnim okolnostima. Ali i na takve moje iskaze ja doživljavam neprijatnosti, vrijeđanja: "Ko sam ja da pametujem". Kao da sam ja kriv što mi je Bog dao više darovitosti nego tim koji imaju zvanja i titule, a ništa ni o čemu ne znaju.

Imaju od Brana Petrovića stihovi, ja ih ne kazujem kao svoje, ali na tom tragu doživljavam poneka pljuvanja koja idu prema meni, pa kažem kako je Brano rekao: "Filozofi plaču, stare simpatične budale, koji sve znaju, a ništa ne znaju o svijetu". Ja sebe nazivam životologom, ja sam to.

Dakle, smatram da dobro poznajem život, mada mi nije pomoglo da izgubim naivnost. Mene je vrlo lako prevariti. Najprije tražim pozitivne crte u čovjeka, pa se za njih uhvatim i izgradim neku relaciju koja postane i emotivna, a onda mi teško pada prepoznavanje jedne po jedne negativne strane i to je nešto što je veoma rizično. Imao sam jednu sentencu na tu temu koja je glasila "tragična je spoznaja da mnoga od naših prijateljstava počivaju na količini neznanja jednih o drugima". Pazite, vi gradite prijateljstvo, a nakon 50 godina saznate neki detalj koji sve sruši u parampačad. Sve ovo što ja sad mudrijam rezultat je godina i iskustva.

Nijedno iskustvo nije bilo lagano niti je prošlo bezbolno, pa se ne stidim kazati da sam mnoge noći sam samcat plakao. Gledam u plafon i plačem. U spoznajnoj ravni plačem.

Stravična je spoznaja da činjenje dobrih djela ne može proći nekažnjeno. Meni se potvrdilo milion puta. I šta drugo nego uznemiren od takvih saznanja nego gledati u plafon i plakati. Ja se dakle održavam i zahvaljujem Bogu što je tako, time što imam okruženje ljudsko divno, plemenito. Ako bismo mi imali u kući recimo 100 KM, pa ja brzopleto nekome posudio 50, pa prijavio ženi: "Zeznuo sam se maloprije, nešto me spopalo pa prepolovih ono", ona bi rekla: "A ima u mene 50, mogao si mu dati cijelu stoju". Jedna vrsta podudarnosti karaktera, sličnosti. Nemam, dakle, ja snagu i niko je nema da sam kroz život prolazi i da relativno normalno funkcioniše.