Danas je plastično posuđe postalo gotovo neizostavan dio svakodnevnog života zbog svoje praktičnosti, dostupnosti i niske cijene.

Pored toga što sve veća njegova upotreba predstavlja ozbiljan problem za okoliš, jer se plastika teško razgrađuje i ostaje u prirodi stotinama godina, plastično posuđe nije uvijek ni najsigurniji način za čuvanje hrane.

Moguće je veoma lako pronaći održive alternative koje su praktične, funkcionalne i istovremeno manje štetne za okoliš.

Ne morate preko noći izbaciti sve što imate u kuhinji, ali nekoliko pažljivo odabranih zamjena može biti razuman početak ka napretku.

U savremenom dobu raste svijest potrošača o proizvodima koji se koriste u svakodnevnom životu i njihovim mogućim neželjenim efektima.

Posljednjih godina javna rasprava sve je više usmjerena na mikroplastiku i hemikalije koje se mogu ispuštati iz plastičnih posuda za hranu, posebno prilikom čuvanja ili podgrijavanja obroka.

Suočeni s pitanjem treba li u potpunosti izbaciti plastiku iz kuhinje, stručnjaci nude smjernice koje pomažu u razlikovanju stvarnih rizika od nepotrebne zabrinutosti te preporučuju sigurnije alternative za svakodnevnu upotrebu. 

Plastične posude postale su sveprisutne zbog svoje praktičnosti i niske cijene. Ipak, raste zabrinutost zbog hemikalija poput bisfenola A (BPA), ftalata te per- i polifluoroalkilnih supstanci (PFAS) koje se mogu nalaziti u nekim vrstama plastike.

Stručnjaci upozoravaju da ove supstance mogu dospjeti u hranu, posebno kada su izložene toploti ili u kontaktu s masnom i kiselom hranom, a povezuju se s nizom zdravstvenih problema.

Dr. Leslie Patton, certificirana toksikologinja, objašnjava da se procjena toksičnosti zasniva na dva ključna faktora: samoj supstanci i nivou izloženosti.

- Materijal se ne smatra toksičnim samo zato što je u njemu prisutna određena hemikalija; ključno je pitanje može li ta hemikalija dospjeti u hranu u količinama koje bi mogle predstavljati zdravstveni rizik - kazala je dr. Patton.

Dodaje da mnoge savremene plastične posude označene kao "BPA-free" mogu biti sigurna opcija ako se koriste u skladu s uputama proizvođača.

S druge strane, dio stručnjaka zagovara oprezniji pristup. Dr. Heather Whitehead, naučnica iz Centra za analitiku i nauku o izloženosti pri UL Research Institutes, daje prednost tradicionalnim rješenjima.

Prema njenom mišljenju, materijali poput stakla i nehrđajućeg čelika "odličan su izbor za čuvanje hrane jer se ne tretiraju hemikalijama poput PFAS-a".

Stručnjaci se slažu oko nekoliko materijala koji predstavljaju sigurniju i često dugotrajniju zamjenu za plastiku. Prelazak na njih ne mora biti nagao ni skup, već postepen i dobro promišljen proces.

To su staklo, nehrđajući čelik, keramika i porculan, silikon, drvo i bambus i posude od rižinih ljuski.