DEVET HEROJA - Enver Šehović noć pred pogibiju osjetio šta mu se sprema

objavljeno: 27.07.2018. u 10:41

Na današnji dan 1993. godine u jednoj od presudnih bitaka za Sarajevo u odbrani brda Žuč poginuo je Zlatni ljiljan Enver Šehović, koji je posthumno odlikovan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata uz Safeta Hadžića, Mehdina Hodžića, Hajrudina Mešića, Adila Bešića, Safeta Zajku, Midhada Hujdura, Nesiba Malkića i Izeta Nanića.

Enver Šehović među svojim saborcima, porodicom, prijateljima i poznanicima ostao je upamćen kao simbol hrabrosti. Šeha je za one koji su ga poznavali bio legendarni komandant, neustrašivi borac i prije svega čovjek.

Rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina, u općini Foča. Imao je brata Edhema i sestru Zehru. Nakon osnovne škole upisao je Srednju vojnu školu u Sarajevu, a potom završio i Vojnu akademiju u Beogradu. Iako je kao dječak sanjao da studira matematiku, životni put odveo je Envera Šehovića u Jugoslovensku narodnu armiju. Sa 15 godina došao je u Sarajevo gdje se upisao u 31. klasu Srednje vojne škole kopnene vojske u sarajevskoj kasarni "Maršal Tito".

U Teritorijalnoj odbrani sa 25 godina

Njegov oficirski san o bratstvu i jedinstvu naroda Jugoslavije razbio se 4. i 5. aprila 1992. godine kada su se građani Sarajeva i okolnih mjesta okupili na antiratnim demonstracijama ispred Skupštine Republike Bosne i Hercegovine koja se nalazila u neposrednoj blizini njegove kasarne.

- U vrijeme tih protesta ispred Parlamenta Enver Šehović je postrojio muzičku četu iz kasarne "Maršal Tito" s idejom da se pridruži okupljenom narodu. Naravno, viši oficiri iz kasarne to nisu dozvolili – ispričao je jednom prilikom ratni reporter Šefko Hodžić.

Enver se Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine priključio kada je imao 25 godina.

- Javio se u Regionalni štab odakle su ga poslali u Općinski štab TO Novo Sarajevo. Iz prvog razgovora s Enverom vidio sam da se radi o izuzetno mladom čovjeku, punom patriotizma i odlučnosti da se bori za odbranu svoje domovine. Za razliku od mnogih oficira koji su tada birali funkcije koje će preuzeti i izbjegavali borbene jedinice, Enver Šehović je odmah prihvatio da bude na dužnosti komandanta Velešićkog odreda – kazao je Salko Idriz, komandant OŠTO Novo Sarajevo.

Jedan od prvih zadataka Envera Šehovića bila je blokada svoje dojučerašnje kasarne "Maršal Tito" iz koje su njegove bivše kolege pucale po građanima Sarajeva. Iako slabo organizirani i oskudno naouružani pješadijskim oružjem, uspjeli su osloboditi širi prostor Pofalića i potpuno poraziti okupatorske snage i njihove domaće pomagače.

- Kada smo oslobodili kasarnu "Maršal Tito", Enver Šehović me je pozvao da idemo sakupljati knjige po kasarni. Dok su ih drugi šutali nogama, mi smo kupili stručnu literaturu, on iz taktike, ja iz sanitetske taktike. Sjećam se da mi je rekao: "Doktore, ovo će nama trebati" – ispričao je jednom prilikom dr. Safet Bičo, načelnik saniteta i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

Tandem Zajko-Šehović

U Pofalićkoj bici susrele se sudbine Safeta Zajke i Envera Šehovića, koji su od tada neprekidno ratovali zajedno ili jedan kraj drugog komandujući svojim jedinicama. Početkom jula 1992. obojica su postavljena za komandante brigada. Poručnik Šehović je komandovao 13, a Zajko 15. brigadom, koje su kasnije promijenile nazive u Prvu mehanizovanu i Drugu motorizovanu brigadu.

Kako Avdo Huseinović navodi u knjizi "Stazama bosanskih vitezova", tandem Zajko-Šehović bio je noćna mora za pripadnike Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, koji su se nalazili na potezu od Kobilje Glave preko vogošćanskih naselja Hotonj, Barica, Ugorsko, pa dalje preko brda Žuč i Mijatovića kose do Sokolja. Njih dvojica sa svojim borcima oslobodili 12 kilometara teritorije unutar sarajevskog opsadnog prstena.

Iako su pripadnici Prve motorizovane brigade pod komandom Envera Šehovića vodili uspješne akcije i na drugim dijelovima sarajevskog ratišta, plato Žuči postao je simbol uspjeha bosanske armije. Prema riječima Šefke Hodžića, zahvaljujući borcima Zajkine i Šehovićeve brigade Žuč je postao mitsko brdo na kojem Armija RBiH postiže vojne pobjede.

Na brdu Žuč Armija RBiH zarobila je i prvi tenk na sarajevskom ratištu. Ovo brdo, za koje većina Sarajlija nije nikada čula do izbijanja rata, bilo je i simbol stradanja i najtežih borbi koje su se gotovo svakodnevno na njemu vodile. Nakon silovite artiljerijske pripreme 18. septembra 1992. započeo je jedan od najgnusnijih napada srpskih snaga na platou Žuči. U nastojanju da po svaku cijenu povrate Orlić, srpske snage su ispred borbenog stroja postavile tzv. "živi štit" od civila Bošnjaka zatočenih u vogošćanskim logorima.

Branitelji Žuči suočili su se sa izazovom da sačuvaju linije odbrane grada ili da pucaju u civile među kojima su bili i njihovi prijatelji i rođaci. Uz sve to nedostajalo im je svježih snaga za odbranu i municije. Jedino nije nedostajalo odlučnosti i hrabrosti.

- Mi smo se prvi put susreli s takvim teškim izazovom. Vođena je teška i neizvjesna borba. Na trenutak činilo se kao gotovo izgubljena borba. Ipak, upornošću, hrabrošću i smjelošću pojedinaca uspjeli smo zaustaviti neprijatelja i spriječiti ga da osvoji kotu Orlić – ispričao je Salko Hajdarević, komandant bataljona i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

Branioci Sarajeva su 8. juna 1992. godine u žestokom okršaju na brdu Žuč oslobodili vrh Orlić i širi lokalitet prema Volujku i Krstacu, te naseljima Smiljevići i Zabrđe. Zaplijenjene su značajne količine naoružanja i municije, vojne opreme i sanitetskog materijala. Radi se o bici kojom su potvrđeni rezultati "Pofalićke bitke", te osigurana i učvršćena komunikacija s braniocima s područja Vogošće, odnosno naselja Ugorsko, Bušće i Kobilja Glava. Nakon osvajanja Orlića zauzete su i Kota 850, Vis i Golo brdo, odakle je srpska vojska svakodnevno, najvećim kalibrima, ubijala Sarajevo koje su 1.425 dana držali pod opsadom.

Cijela Bosna brujala je tada o uspjesima sarajevskih komandanata i njihovih heroja.

Kobni 27. juli

Krajem juna Glavni štab Vojske Republike Srpske odlučio je da se zada završni udarac snagama Armije RBiH. U okviru šire operacije agresora u julu su započeli napadi na položaje naših snaga na Žuči.

I onda došao je taj 27. juli 1993. godine. Vodila se jedna od presudnih bitaka za Sarajevo, ofanziva je trajala tokom cijelog jula. Na hiljade granata ispaljeno je na položaje Šehovićevih boraca na Žuči. Noć prije, 26. jula, zaglavio se tenk Armije RBiH kojim je komandant Šehović krenuo da vrati jedan od ključnih rovova. Od tada je sve krenulo po zlu.  

Ujutro je Šehović otišao kući da se odmori i okupa. Taj dan je od supruge Zinete tražio da mu napravi njegovu omiljenu pitu krompirušu. Nije je uspio pojesti, pozivali su ga s komandnog mjesta da se vrati, jer je situacija na bojištu postajala sve teža. Popio je fildžan kafe i rekao Zineti da pripazi na kćerkicu Dalilu: "Čuvaj mi to dijete i odgoji je onako kako bih ja to želio", kao da je slutio da se ovaj put sa Žuči neće vratiti.

Da je bliskost smrti osjetio dan uoči pogibije, govori i san koji je sanjao. U snu mu je gomila zmija prolazila ispod nogu, a on je to protumačio upravo tako da bi ubrzo mogao poginuti.

Neustrašivi komandant 27. jula bio je na isturenom komandnom mjestu odakle je dvogledom posmatrao situaciju na terenu. Šehović naređuje svim svojim oficirima da skupe sve raspoložive snage i da se idu priključiti borcima na linijama.

- Interesantno je da se uopće nije plašio. Stalno je posmatrao borce, bojišnicu. Okolo su padale granate – kazao je general Alija Ismet, komandant Korpusa.

Dok su branitelji grada zadnjim atomima snage zaustavljali neprijateljske snage, jedna granata pogađa neposrednu blizinu komandnog mjesta.

- Pogledao sam prema mjestu gdje je stajao komandant s dvogledom. Nije ga bilo. Sve oko mene je bilo mrtvo. Na platou ispred komande Zahira Panjete ležali su Zahir i njegov brat Cera. Poginuo je i vozač Alije Ismeta Zlatko Kalamujić. Mirsad Bekrić je ostao bez noge. Enver Velić iz Specijalne jedinice MUP-a teško je ranjen… - ispričao je Mehemed Cero, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

Žrtvovao se za druge

- Bio je oficir prije svega. Mi vojnici kada to kažemo, znači da je bio čovjek koji se žrtvovao za opće dobro, koji se žrtvovao za sve oko sebe i koji je najmanje mislio na sebe. Sudbina mu je bila da pogine na mjestu koje je oslobodio… - kazao je Vahid Karavelić, general ARBiH i nosilac Ordena zlatnog grba sa mačevima.

I komandant protivoklopne artiljerije Ivan Bernandić za Šehovića je imao samo riječi hvale, a posebno je cijenio to što Enver nikada nije želio da se puca na srpske civile.

- Komandanta Šehovića najbolje oslikava priča kada smo trebali ući u sela Jezera koje je bilo naseljeno srpskim stanovništvom. Sve je bilo spremno, a on nam je prije kretanja u akciju održao govor u kojem nam je rekao da zabranjuje sve represalije nad civilima, rekavši da mi nismo armija jednog ili dva naroda, već cijele BiH – ispričao je.