Dino Kalesić, otac dječaka Sandra Kalesića, najmlađe žrtve s Kapije, prvi puta je 25. maja došao u Aleju mladosti u vrijeme kada delegacije polažu cvijeće i odaju počast. Dvogodišnji dječak izdahnuo je na rukama svog oca 25. maja 1995. godine. pred samom kapijom Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla. Mali geler pogodio ga je pravo u srce.

Granata Vojske Republike Srpske ispaljena s Ozrena, 25. maja 1995. godine, ubila je 71 osobu, a ranila više od 150. Prosječna dob ubijenih bila je 23 godine. Za ovaj zločin osuđen je samo Novak Đukić, komandant Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske, ali nije odležao ni dana zatvora. On je prije odlaska na izdržavanje 20-godišnje kazne pobjegao u Srbiju, gdje i danas slobodno živi, jer ima srbijansko državljanstvo.

- Prvi puta sam tu u ovom ceremonijalnom dijelu kada su tu delegacije i polaganje cvijeća. Generalno ne volim te ceremonije, a na ovaj dan sam najmirniji kada sam u četiri zida sa svojim najbližima. Osjećam potrebu i zadatak da nastavim pričati o Kapiji. Sve je manje roditelja, sve se manje priča, a sve je više negiranja. To sam shvatio kao obavezu, da dok god mogu, pričam o Kapiji - kaže Dino Kalesić.

Kaže da kao najmlađi roditelj, najmlađe žrtve, shvata da na njemu ostaje obaveza, koliko god bila teret.

- Čovjek nosi koliko može podnijeti. Kada spustite dijete u zemlju više se nikada ne možete vratiti u normalu, može samo pokušati da izgleda normalno, da radi, da ne opterećava nikoga oko sebe. Svi u Bosni i Hercegovini imaju neki problem, svako ima svoju tragediju. Moja nit je veća, nit je manja, samo je moja. Čovjek nosi bol i tugu, zna s čim legne, s čim ustaje i navikne da živi s tim - kaže Kalesić.

Šamsudin Alagić svake godine, na današnji dan, dolazi na mezar svog sina Elvisa koga su svi zvali Enko.

- Imao je samo 17 i po godina kada se ovo desilo. U julu te godine trebao je na Evropsko prvenstvo u stonom tenisu. Odmalena je bio okrenut sportu, a od šeste godine je u stonom tenisu. Osvojio je 25 medalja, od toga 17 zlatnih, bio je stvarno vrhunski sportista. Kao dijete, momak i kao čovjek bio je stvarno dobar - priča Šemsudin Alagić.

U čast Enke Alagića već 30 godina se u Tuzli održava memeorijalni stonoteniski turnir.

Kobnog 25. maja 1995. godine sjeća se i Nedžiba Memić, njena kćerka Edisa imala je samo 19 godina kada je ubijena.

- Zvala sam je u pola devet i nije mi se javila. Samo je narod počeo dolaziti u kuću. Htjeli su da ugase televizor, ja nisam dala. Prvu sam nju vidjela na snimku s patologije, prva. Tad mi je sve jasno bilo. Završavala je srednju školu, htjela je da upiše engleski jezik, ali nije joj se dalo... - kaže Nedžiba Memić.

Brojne delegacije položile su jutros cvijeće na Aleji mladosti gdje je ukopana 51 žrtva s Kapije. Između ostalih, tu su bili i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović i član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

Na Tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. su ubijeni: Suzan Abdulismail, Edina Ahmetašević, Elvis Alagić Enko, Admir Alispahić, Lejla Atiković, Asmir Bakalović, Adnan Beganović, Damir Bojkić, Indira Borić, Ivana Bošnjaković, Elma Brguljak, Lejla Bučuk, Sanja Čajić, Selma Čaušević, Amir Čekić, Samir Čirak Ćiro, Almasa Ćerimović, Zada Dedić, Razija Djedović, Amir Đapo, Suzana Dušić, Amir Đuzel, Muris Fatušić, Ago Hadžić, Hamdija Hakić, Senad Hasanović, Šemsa Hasečić, Alem Hidanović, Nedim Hodžić, Hasan Hrustanović, Adnan Hujdurović, Elvira Hurić, Almir Jahić, Azur Jogunčić, Sandro Kalesić, Franc Kantor, Damir Kurbašić, Vanja Kurbegović, Vesna Kurtalić, Sulejman Mehanović, Pera Marinović, Nenad Marković, Amira Mehinović, Edin Mehmedović, Edisa Memić, Adrijana Milić, Nešet Mujanović, Edin Mujabašić, Samir Mujić, Elvir Murselović, Šaban Mustačević, Dijana Ninić, Selma Nuhanović, Indira Okanović, Rusmir Ponjavić, Raif Rahmani, Fahrudin Ramić, Nedim Rekić, Jasminko Rosić, Nihada Šišić, Armin Šišić, Senahid Salamović, Edhem Sarajlić, Jasminka Sarajlić, Aim Slijepčević, Savo Stjepanović, Jelena Stojičić, Ilinka Tadić, Azur Vantić, Mustafa Vuković i Adnan Zaimović.