open-navfaktor-logo
Prijava
search iconJavi Faktoru
search
Novi sastav i stare dileme
Politička samoizolacija kao nacionalna strategija
Kada bismo se nakratko odmakli od domaćih, emocionalno obojenih priča o tome kako je novi saziv Predsjedništva BiH svojevrsno novostoljetno Karađorđevo, vidjeli bismo da on prije svega odražava aktuelni američko-evropski politički sukob
AUTOR: Hamza Memišević
17.11.2026. u 17:18
get url
text
Politička samoizolacija kao nacionalna strategija
FOTO: Damir Hodžić
Bosna i Hercegovina dobila je novi saziv Predsjedništva BiH. Za neke očekivan, za druge neočekivan sastav najviše državne institucije.
Uzimajući u obzir kako su se odvijale prilike unutar srpske političke scene, Željka Cvijanović mogla se gotovo unaprijed proglasiti novom-starom članicom Predsjedništva BiH.
Politički isušena opozicija u Republici Srpskoj i ovaj put kretala se unutar okvira koje joj je odredio Milorad Dodik. Čini se da je Dodik do savršenstva doveo model koji je svojevremeno inaugurirao Slobodan Milošević - vlast se legitimira opozicijom. Riječ je o prilično lucidnoj političkoj igri u kojoj, posredstvom hendikepirane opozicije, kojoj su prethodno oduzeti svi atributi ozbiljnosti, stvarate pretpostavke da čak i u najlošijem političkom scenariju izgledate kao svemirski brod i politička svjetiljka narodnim masama.
Željki Cvijanović političko društvo pravit će druga dama, ovaj put iz hrvatskog političkog korpusa - Darijana Filipović, koja je odnijela uvjerljivu pobjedu nad svojim protukandidatima. Zanimljivo je, međutim, da je Cvijanović, koja je nesporno dokazala svoju političku prilagodljivost i sposobnost opstanka na političkoj sceni, odigrala zapaženu ulogu i u očuvanju političkog života Milorada Dodika. To se događalo upravo u trenutku kada se činilo, barem prema uvjeravanjima dobro upućenih analitičara sa sarajevskih čepenaka, s uhom u Washingtonu, da su Dodiku vrata međunarodne politike zatvorena.
Uz sve to, Cvijanović ne prati glas kakav, recimo, prati njenu mlađahnu kolegicu iz Predsjedništva, Darijanu Filipović, da nema političke autonomije, odnosno da je tek Čovićeva sjena.
Kako god bilo, čini se da u ovom trenutku ključna politička moć unutar srpskog i hrvatskog političkog bloka pripada dvojici političara koji nemaju neposredni izborni legitimitet: Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. Obojica nisu sudjelovala na izborima, a ipak imaju gotovo potpunu kontrolu nad političkim procesima unutar vlastitih političkih korpusa. Bez njihove saglasnosti teško je zamisliti donošenje bilo kakve važnije političke odluke. 
U tome se najbolje očituje jedan paradoks: Dragan Čović, koji je neprestano insistirao na načelu legitimnog predstavljanja, i sam je postao neprikosnoveni politički autoritet, baš kao i Milorad Dodik, pri čemu nijedan od njih u ovom trenutku nema neposredni izborni legitimitet za političku moć koju faktički demonstrira.
Bošnjaci su se, barem kada je riječ o Predsjedništvu BiH, opredijelili za kontinuitet. Denis Bećirović će tako i naredne četiri godine biti bošnjački član Predsjedništva BiH. No, u duhu političke simetrije, i za Bećirovića pojedini krugovi tvrde da nije autonoman u svom djelovanju, odnosno da iza njega stoji Zlatko Lagumdžija.

Poslije Tita - Tito

Lagumdžija je u Bećiroviću pronašao svojevrsnu političku supstituciju za Željka Komšića. Nije ovdje riječ samo o personalnoj smjeni ili političkom nasljeđivanju, nego o pitanju kontinuiteta političkog utjecaja i autoriteta koji nadilazi formalne funkcije.
Za razliku od Srba i Hrvata, dobri Bošnjani ovaj put nisu prednjačili u avangardi. Kako je razvidno iz ćitaba, barem onako kako nas uče, čestiti Bošnjaci oduvijek su bili protagonisti merhametluka i duhovnih iskoraka. Ipak, još nisu smogli snage kandidirati ženu za članicu Predsjedništva BiH. Valjda će i Srbi i Hrvati barem jednom u tom povijesnom procesu drugog trajanja uzeti prvenstvo Bošnjacima, budući da se merhametluk ogleda i u tome da se ponekad prednost prepusti drugome. 
Bilo kako bilo, Bošnjaci su u ovom izbornom ciklusu pokazali da raspolažu svim mehanizmima potrebnim za utjecaj na oblikovanje bosanskohercegovačke ustavno-političke arhitekture.
S obzirom na pojedine rezultate posljednjih izbora, otvorilo se jedno neizbježno pitanje o tome kako se politički i nacionalno pozicionirati kada ste većinski narod, ali nemate apsolutnu većinu, a država je ustavno uređena tako da nijedan narod ne može samostalno upravljati cijelom državom.
Demografska brojnost Bošnjacima neće osigurati apsolutnu političku moć. Međutim, to ne znači ni da je njihova politička volja manje legitimna zato što nisu apsolutna većina. Upravo u tom međuprostoru, između demografske brojnosti, ustavne arhitekture i političke odgovornosti, nalazi se jedno od ključnih pitanja bošnjačkog političkog pozicioniranja.

Politička (samo)izolacija

Dok se govori o tome da se Bošnjacima sprema palestinizacija, odgovor se ne daje na jedno mnogo neugodnije pitanje - jesu li Bošnjaci, odnosno njihovi politički predstavnici, takvu poziciju već sami sebi priredili odbijanjem razgovora s predstavnicima drugih naroda u Bosni i Hercegovini?
Šta tek reći o međudržavnim odnosima s prvim susjedima?
Znalo se ponekad kazati da se vanjska politika vodi u Sarajevu. Međutim, Bošnjaci su, kao narod koji se deklarativno smatra državotvornim, odnose s državnim vlastima Srbije i Hrvatske, uslijed kratkovide politike, prepustili SNSD-u, odnosno, u slučaju Hrvatske, HDZ-u BiH.
U slučaju Hrvatske to je možda i najrazvidnije. Željko Komšić, koji je obnašao četiri mandata u Predsjedništvu BiH, odbijanjem susreta s hrvatskim zvaničnicima prepustio je Čoviću i više nego što bi mu prepustio da je, recimo HDZ BiH kontrolirao Predsjedništvo. Čović je, bez neposrednog izbornog legitimiteta za takvu vrstu predstavljanja, oblikovao i vodio diplomatske odnose koje je, u institucionalnom smislu, trebalo voditi Predsjedništvo BiH.
Na sve se to nadovezalo nerazumijevanje međunarodne politike i međunarodnih odnosa od strane bošnjačkih političara. U međunarodnim centrima od njih se uglavnom zahtijevalo da im se nešto da zato što su žrtve, uz poruku da ne žele razgovarati sa svojim dželatima.
Priča lijepa i pitka, ali fajde nikakve.
Kakva god bila međunarodna zajednica, Bosna i Hercegovina je, uz njeno presudno posredovanje, dobila svoju državnost i međunarodno priznanje. Međutim, bošnjačka politička elita kao da je iz toga izvukla pogrešan zaključak - da će se međunarodni odnosi trajno zasnivati na moralnom dugu prema žrtvi, a ne na interesima, pregovorima i političkom djelovanju.
Čitav politički kuršlus među Bošnjacima dobrim je dijelom posljedica dobro dopingovane propagande koja je svaki eventualni kompromis automatski označavala kao političku kapitulaciju i uvod u kraj Bosne i bošnjačkog naroda. 
A upravo je suprotno. Politička pozicija koja bi imala legitimitet i izvan vlastitog nacionalnog korpusa bila bi ona u kojoj bi se na prostorima gdje Bošnjaci čine većinu mogla vidjeti funkcionalna i organizirana vlast, vlast koja radi u interesu općeg dobra. Međutim, nažalost, nije tako. I tome nisu krivi ni Srbi ni Hrvati, nego prije svega sami Bošnjaci i njihovi politički predstavnici.

U ulici Maršala Tita nema nesvrstanih

Kada bismo se barem nakratko odmakli od domaćih, emocionalno obojenih priča o tome kako je novi saziv Predsjedništva BiH svojevrsno novostoljetno Karađorđevo, mogli bismo vidjeti da taj sastav, prije svega, odražava aktuelni američko-evropski politički sukob.
Novi saziv Predsjedništva BiH u velikoj mjeri odražava aktuelna kretanja u međunarodnoj politici. Željka Cvijanović i Darijana Filipović, s obzirom na to da su Dodik i Čović svoj politički ulog stavili na republikanski establišment u Americi, u bitnome će pratiti američke interese, odnosno ono što zastupa administracija Donalda Trumpa.
Denis Bećirović, s druge strane, posmatrajući cjelokupnu pozadinu njegovog političkog uspona i kasnijeg političkog držanja, na određeni način predstavlja favorita Evropske unije, uz podršku Velike Britanije.
Proteklih sedmica imali smo priliku vidjeti kako se sukob Amerike, koja na svojoj strani ima Rusiju, i Evropske unije prelamao u Srbiji. Vučića je, barem privremeno, politički uzdrmala evropska struktura, posredstvom studentske liste. Međutim, ista ta evropska struktura pokazuje se nemoćnom pred Dodikom u Bosni i Hercegovini.
Koliko god se neki zanosili i s visoka, s moralno čistih pozicija, docirali kako odlazak Orbana, Vučića i njima sličnih najavljuje navodno bolja vremena, u krivu su. Svi su oni, kroz fenomen tzv. neliberalne demokracije, ostavili političko naslijeđe koje može iznjedriti slične pojave. Trumpizam i njegove posljedice najbolji su dokaz tome. Sama pojava Trumpa, a potom i njegov izborni poraz, pokazali su koliko se u veoma kratkom razdoblju može proizvesti politički potres.
Evropa će naredne dvije godine provesti u iščekivanju onoga što će se dogoditi u Americi. Očito je da još nema dovoljno razvijene pretpostavke za degolizam u 21. stoljeću, pa se nada povratku demokrata u Bijelu kuću.
Premda su nas posljednji put, kada su demokrate došle na vlast u SAD-u, dobro upućeni poznavaoci prilika sa čepenaka, s navodno dobrim vezama širom međunarodnih centara, uvjeravali da dolaze bolji dani za Bosnu i Hercegovinu, sada nas uvjeravaju da je politička preferencija demokratskog establišmenta Bosnu i Hercegovinu, a naročito Bošnjake, zavila u crno.
U vezi s tim valjalo bi se prisjetiti onoga što je jedna orijentalistkinja kazala uglednom sarajevskom advokatu u trenutku kada je jugoslavenski komunizam počeo kopnjeti. Rekla je kako joj je veoma zanimljiv sociološki fenomen: "da se u Muslimana misli često pobrkaju". Istine radi, ako je vjerovati izvoru, umjesto termina pobrkaju koristila je jedan drugi izraz, koji je možda bio i mnogo prikladniji.

Kanali postoje - ali ne pacovski

Mandat republikanaca Bošnjaci su, čini se, dobrim dijelom protraćili na naricanje i žalopojke zbog toga što Dodik lobira. A ko je njima branio da lobiraju?
Prilika je postojala, a još uvijek postoji. Riječ je o dobrim odnosima dvije važne muslimanske zemlje s republikanskim establišmentom u Americi - prije svega Turske i Saudijske Arabije. Obje su zemlje značajne za američke interese, a Washington nastoji da ih zadrži uz sebe, odnosno da ih nema protiv sebe. Saudijska Arabija važna je zbog finansijske moći i energetskih interesa, dok je Turska naročito važna zbog svog geopolitičkog položaja i uloge u regionalnim odnosima.
Američke administracije, bez obzira na stranačku pripadnost, nisu naročito sklone radikalnim promjenama geopolitičkih koncepcija. Njihova vanjska politika u velikoj mjeri počiva na kontinuitetu.
Savremena Bosna i Hercegovina je čedo američkog intervencionizma. Jedan od bitnih koncepata za razumijevanje tog odnosa jeste koncept Treće američke imperije, osmišljen unutar američkog vanjskopolitičkog establišmenta. Riječ je o geopolitičkoj teoriji iz devedesetih godina 20. stoljeća, koja objašnjava širenje američkog utjecaja nakon Hladnog rata prema Bliskom istoku, Kavkazu i Balkanu.
Prema toj koncepciji, Turska zauzima mjesto ključnog regionalnog partnera i geopolitičkog mosta preko kojeg SAD ostvaruju utjecaj u nestabilnim područjima Euroazije i ograničavaju širenje drugih sila koje nisu poželjne u američkoj geopolitičkoj računici.
Bosna i Hercegovina stoga nije upitna. Ono što je upitno jeste kakav će politički sastav unutar nje voditi državu i u čijem će se interesu oblikovati njena budućnost. 
Naše političke elite, dakle, uglavnom crpe političku podršku iz jednog od dva tabora koji oblikuju svjetsku politiku. Ali svijet nije šahovska tabla na kojoj nam je preostalo samo da zauzmemo stranu i čekamo tuđe poteze. 
Našoj javnosti ostalo je nedovoljno objašnjeno, kada je riječ o projektu Južne interkonekcije, da se među ljudima koji su povezani s projektom nalazi Joseph Flynn, brat Michaela Flynna, koji je, iako kratko, obnašao funkciju Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Michael Flynn imao je i jednu važnu epizodu povezanu s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom. U Sjedinjenim Američkim Državama djelovao je kao lobista u interesu Turske, s ciljem popravljanja njenog imidža u američkoj javnosti. 
Sve su to kanali preko kojih se moglo, ali se i dalje može, politički utjecati. Kanali, dakle, postoje. Pitanje je samo ko ih prepoznaje, ko ih koristi i u čijem interesu.
Međutim, poznajući dosadašnje postupanje bošnjačkih političkih predstavnika, teško je očekivati da će oni u međunarodnoj politici zauzeti proaktivan stav. Dodikovo lobiranje i dalje će biti u fokusu bošnjačke političke javnosti, ali je mnogo teže očekivati da će se nešto konkretno poduzeti kako bi se vlastiti politički i diplomatski kanali stavili u funkciju interesa Bosne i Hercegovine.
Problem, dakle, nije u tome što Bošnjaci nemaju dovoljno političkih mogućnosti. Problem je što ih često ne prepoznaju, a još rjeđe koriste.
Dodajte Faktor.ba među omiljene izvore na Google-u
comment
prikaži komentare (0)
2026 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.