Prije 33 godine od masakra u ulici Ferhadija, bivšoj Vase Miskina, u Sarajevu, kada je granatom ispaljenom sa srpskih položaja iznad grada ubijeno je 26, a ranjena 144 naša sugrađanina.

Tog 27. maja 1992. godine jutro je počelo relativno mirno, bez granatiranja, pa su građani Sarajeva odlučili to iskoristiti kako bi nabavili nešto osnovnih namirnica za život.

Ohrabreni tišinom stali su u red za hljeb ne sluteći šta im to agresorski vojnici, načičkani oko grada, spremaju.

Masakr u Ferhadiji jedan je od najstrašnijih zločina u historiji Sarajeva, kojeg su počinili pripadnici tzv. Vojske RS-a ispalivši iz pravca Trebevića granatu na civile koji su čekali u redu za hljeb.

Tog zlokobnog 27. maja 1992. godine u Klinici za ortopediju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) radio je i prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, današnji direktor Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš" u Sarajevu.

Ljekar na završnoj godini specijalizacije iz ortopedske hirurgije i traumatologije tog jutra bio je na svom radom mjestu, u bijelom mantilu...

- Sjećam se, bili smo na jutarnjem sastanku, bilo nas je 10-11... Sastanak je počinjao tek u 10 sati zato što je grad stalno bio granatiran, pa se ostavljalo vremena ljudima da dođu iz granatiranih dijelova grada. Znalo se da smjena i ne dođe, pa oni koji su radili prethodne noći, samo nastave dalje... - započinje prof. Gavrankapetanović priču o četvrtku, 27. maja 1992.

I dok je sastanak trajao, a ljekari referisali sve ono što su radili prethodnog dana, u amfiteatar je ušla medicinska sestra. Uplašena, sa izbezumljenim izrazom na licu ponavljajući riječi: "Molim vas hitno, molim vas hitno..."

- Istrčali smo na hodnik i imali šta vidjeti. Na cijelom hodniku, od amfiteatra do liftova, području recepcije i fizikalne terapije, u svim ambulantama i prostoru ispred, pa i pred samim ulazom, ležali su ranjeni ljudi. Kad tek vidite taj prizor, kao da vam se noge ukopaju u zemlju, zanijemite, a onda se sjetite da nemate vremena stajati, plakati, tugovati, proklinjati, morate biti pribrani jer tim ljudima trebate pomoći, spasiti im život, dijelove tijela... - priča Gavrankapetanović.

Slike ubijenih civila dok čekaju u redu za hljeb, užasa koji se događa u srcu Evrope, obišle su cijeli svijet.

Bilo je to prvo masovno stradavanje civila u Sarajevu.

- Mi smo u prvom zbrinjavanju primili 79 ranjenih pacijenata. Po pravilima struke i onako kako smo učeni odmah smo išli prema operacionim salama. Svih 79 smo operisali u tom i narednom danu, bio je to udarnički rad, bukvalno bez prestanka. Sedamdeset tri pacijenta smo uspjeli spasiti. Nažalost, šestero njih smo u narednim danima izgubili zbog teških povreda koje su bile na esktremitetima, glavi - prisjeća se Gavrankapetanović.

Tokom ratnih godina bilo je uobičajno da se svaki dan u Kliniku za ortopediju doveze od 20 do 40 ranjenih, ali kad vam, prema riječima našeg sagovornika, u 10 minuta dovezu desetke pacijenata, to je nešto sasvim drugo.

- Kad se sjetim tog vremena, s jedne strane sam ponosan što sam mogao u gradu u kojem nije bilo vode, struje, medicinskih potrepština, pomoći i spasiti desetke života. Duga je ta opsada bila, četiri godine su duge kad nemate opreme da pomažete ljudima, a školovani ste za to i želite da pomognete. I danas osjećam beskrajnu tugu za izgubljenim životima. Sad kad na televiziji gledam te ratove u svijetu, masovna ubijanja ljudi koji to ničim nisu zaslužili, zaključujem da čovječanstvo ustvari ništa nije naučilo kroz stoljeća, iz genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva, agresije na našu domovinu. Zabrinut sam za vrijeme koje dolazi - govori Gavrankapetanović.

Kaže kako često ima običaj kazati da: "Ako je ikada išta u životu dobro uradio, to je bilo u te četiri godine agresije na BiH".

- To je period kada su se mnogi od nas nesebično žrtvovali želeći pomoći drugima. Gotovo je nevjerovatno kako smo mi uspjeli, kako je zdravstveni sistem u te četiri godine uspio da funkcioniše, da pomognemo i spasimo toliko života. Čini mi se da su i te rane od naše ljubavi prema bolesnim i ranjenim bolje zarastale. To je jedna epopeja koja je svakome ko je bio u BiH te četiri godine ostavila neizbrisiv trag, naročito nama koji smo to vrijeme proveli na razdjelnici života i smrti, bola, tuge. Rijetke su noći kada vas to u gluho doba ne probudi, neki san od kojeg ste mokri, a kojeg ste prije nekoliko desetaka godina u stvarnosti preživjeli. Svi oni koji su svjedoci tog vremena o tome trebaju stalno govoriti kako se tako nešto više nikada ne bi ponovilo - kaže Gavrankapetanović.

Posebno mjesto iz tog vremena zauzimaju naši najmlađi sugrađani. Nije to bez razloga jer je prof. Gavrankapetanović najveći dio agresije na BiH proveo radeći upravo u dječijem odjeljenju ortopedije i traumatologije.

- Djeca koja su ranjena granatama na ulicama grada, koja su se povređivala ljeti ili zimi penjući se po drveću ili tokom sankanja... Sa njima sam provodio noći i dane na odjeljenjima. Posebne su emocije za mališane sa invaliditetima. Njih, koji su tek krenuli da žive, rat je obilježio. Mnoge od njih i danas srećem u gradu. Sada su to odrasli, uspješni ljudi, priđu pozdrave se, prisjetimo se događaja, neki od njih žive svoj san širom svijeta. Ponosan sam na ta posebna prijateljstva - ističe.

O svemu što su on i njegove kolege prošli tokom agresije na domovinu prof. Gavrankapetanović je govorio na predavanjima univerziteta širom svijeta.

- Najviše ih je frapirala činjenica da smo četiri godine bez vode, struje, bilo kakvog snabdijevanja uspjeli da toliko ljudi izliječimo i pomognemo im. Puno stvari koje smo mi tada zabilježili, analizirali, napisali danas su baština cijelog svijeta. Posebno ta ratna hirurgija, koja se nalazi u udžbenicima čitavog niza medicinskih fakulteta u svijetu, NATO i udžbenicima Britanske vojne akademije, poput "sarajevskog fiksatora" koji je proistekao iz jedne teške muke, snalaženja i beskrajne želje da pomognete ranjenima.

Nema mjesta u svijetu, a obišao sam dosta, gdje ljudi sa divljenjem nisu govorili o Sarajevu i o toj epopeji glavnog grada koji je sačuvao sve vrijednosti koje baštini današnja civilizacija - kaže prof. dr. Gavrankapetanović.