Kritika ustavnog poretka dogovorenog u Daytonu, koja se u krugovima oponenata Alije Izetbegovića koristi kao ultimativni dokaz kapitulacije njegove politike, pati od suštinskog nerazumijevanja vremena i okolnosti.

Takvi stavovi potpuno apstrahuju tadašnji realni omjer vojnih snaga i geopolitički ambijent u kojem je primarni cilj bio puki biološki i državni opstanak. Istovremeno, svjesno se gura u zaborav destruktivna uloga tadašnje bošnjačke ljevice s početka proljeća 1992. godine, u trenucima kada se lomila sudbina zemlje.

U jeku priprema za otvorenu agresiju na međunarodno priznatu državu, opozicioni SDP je, vođen frustracijom zbog gubitka vlasti i ideološkom rigidnošću, pokrenuo procese koji su imali obrise klasičnog državnog udara.

Izjednačavajući Izetbegovića i Karadžića pod zajedničkim imeniteljem "nacionalista", ljevica je primijenila recepte ulične smjene vlasti viđene u Beogradu.

Manipulirajući sentimentalnim jugoslovenskim refleksima i parolama, a pod (ne)vidljivom režijom beogradskih obavještajnih službi, organizovali su masovne proteste ispred republičke Skupštine u Sarajevu upravo u danima proglašenja nezavisnosti, 5. i 6. aprila 1992. godine.

Dok su malobrojni branioci i policijske snage na rubovima grada pružali prvi otpor jugoslavensko-srpskom agresoru, instruisana masa je provaljivala u državne institucije zahtijevajući smjenu jedine legalne vlasti koja je uopće pokušavala organizovati odbranu.

Tadašnje preuzimanje odgovornosti za državu bilo je povijesni teret, a ne privilegija, što je opozicija odbila shvatiti, birajući avanturizam kroz stvaranje paralelnih, svenarodnih komiteta.

Taj nedostatak političkog realizma živi i danas kroz takozvanu građansku političku optiku. Prigovori kako Alija Izetbegović nikada nije definirao apsolutnu bošnjačku viziju Bosne i Hercegovine zapravo promašuju poentu, jer se u tom potezu ogleda njegov državnički pragmatizam. On je bio svjestan povijesne realnosti o tronacionalnom karakteru zemlje, što je činjenica koja se ne može izbrisati salonskim teorijama o građanskom društvu. Rješenje je vidio isključivo u konsenzusu i pregovorima legitimnih predstavnika tri naroda.

Zaokružene i rigidne ideje o uređenju zemlje postojale su samo kod onih koji su je željeli silom podijeliti, te kod onih krugova u Sarajevu koji i danas promoviraju iluziju o nenacionalnim strankama kao jedinom spasu. Jedini opipljiv rezultat takvog djelovanja jeste stvaranje lažne slike o navodnoj bošnjačkoj dominaciji, čime se dugoročno podriva i slabi pregovaračka pozicija Bošnjaka u ustavnim reformama.

Da se matrica optužbi za "veleizdaju" i političko mešetarenje ponavlja, pokazala je i javna polemika izazvana osvrtom bivšeg američkog ambasadora Michaela Murphyja.

Njegov komentar o prilikama u BiH, napisan u jeku američkih unutarstranačkih borbi pred izbore gdje se svaki prostor koristi za diskreditaciju trenutne administracije, privukao je pažnju zbog teze da bi Bakir Izetbegović mogao živjeti s podjelom BiH pod uvjetom da njegov dio bude veličine Slovenije. Iako Murphy to nije tvrdio decidno, politički izdanci u BiH oličeni u "Trojci" odmah su pokrenuli agresivnu ofanzivu.

Međutim, stvarna pozadina i kontinuitet američke politike govore potpuno suprotno. Godine 2020, uz podršku tadašnjeg američkog ambasadora (republikanca) Erica Nelsona, deblokiran je politički proces u Mostaru kroz sporazum HDZ-a i SDA. Taj mostarski scenarij bio je zamišljen kao pragmatična nadogradnja Vašingtonskog sporazuma, model za cijelu Federaciju koji poštuje nacionalno-etnički usud zemlje, ali ne zanemaruje ni građansko načelo. Bila je to jasna, realpolitička odluka američke diplomatije da usavrši sopstveni proizvod na terenu.

Dolaskom pregovarača Matthewa Palmera, u specifičnom diplomatskom vakuumu dok je Nelson odlazio, a Murphy tek trebao preuzeti dužnost, taj pristup doživljava radikalizaciju. Palmer je u Neumu u januaru 2022. godine nastupao s pozicije apsolutnog šefa na terenu, s direktnim mandatom Bidenove administracije da završi pitanje Izbornog zakona prije raspisivanja izbora.

Pritisak koji je vršio na Bakira Izetbegovića iza zatvorenih vrata bio je brutalan. Rečenica u kojoj ga podsjeća na oca kao osnivača države i upozorava da ne dopusti da bude kriv za njezino rušenje, bila je vrhunac psihološke ucjene.

Palmer je od Izetbegovića ultimativno tražio prihvatanje "elektorskog modela" koji bi kroz matematički inženjering kantonizacije indirektno uveo 3. izbornu jedinicu i garantovao HDZ-u vječni kontrolni paket u Predsjedništvu BiH. Palmer je to pravdao obećanjem da će zauzvrat Dragan Čović pristati na smanjenje ovlasti Doma naroda FBiH. Naravno, bila je to diplomatska tlapnja, teško je bilo očekivati da Čović dobrovoljno razvlasti Dom naroda, instituciju u kojoj je koncentrisana sva stvarna politička moć i poluga ucjene. 

Znakovito je da su se ubrzo nakon toga u američkom registru FARA pojavili zvanični dokumenti prema kojima je Privredna komora Srbije platila milionske iznose lobističkoj kući Yorktown Solutions, a Matthew Palmer bio naveden kao njihov ključni kontakt u administraciji. U takvom odnosu snaga, gdje su se interesi srpskih lobista - zaštita pozicije Republike Srpske i održavanje saveza Dodik-Čović, poklopili s Palmerovom žurbom, cijenu je trebao platiti najslabiji faktor, a to je bio bošnjački.

Dok su se u Neumu od 27. do 30. januara 2022. godine vodili pregovori, lideri Naše stranke i SDP-a su cijeli proces pratili iz komfora jedne sarajevske kotlinske televizije, glumeći beskompromisne branitelje nedjeljive Bosne i svakih 30 minuta plasirajući dramatične vijesti o tome kako je Bakir prodao državu. Najveći paradoks i politički nivo bezobraštine pokazala je stranka Narod i pravda, čija je delegacija aktivno sjedila za pregovaračkim stolom u Neumu, da bi se nakon Murphyjeva osvrta, brže-bolje pridružila nečasnoj medijskoj kampanji optužbi za veleizdaju, perući ruke od sopstvenog sudjelovanja.

Danas, kada ti isti akteri čine vlast i s visine dijele lekcije o državotvornosti, zorno se vidi domet njihovog "građanskog" i ekspertskog upravljanja. Možda bi, umjesto što neumorno brane državu od fiktivne veleizdaje i bave se visokom geopolitikom preko društvenih mreža, bilo produktivnije da se pozabave elementarnim stvarima u sopstvenom dvorištu.

U trenutku kada nas brane od navodne veleizdaje, u glavnom gradu im se obrušava krov Skenderije, ulice plave pod vodom na prvu jaču kišu, a žice za trolejbus padaju po cestama. Haman da je mnogo lakše fingirati patriotizam pred kamerama sarajevskih televizija nego upravljati tramvajskim šinama i komunalnim preduzećima, ostavljajući iza sebe gradsku infrastrukturu u stanju koje neodoljivo podsjeća na njihovu političku ozbiljnost. 

Autor ovih redaka je, istine radi, u slučaju sopstvenog političkog angažmana svojevremeno imao iskrenu nakanu da kadrove Naše stranke angažuje kao komunalne savjetnike, vjerujući u njihovu proklamiranu operativnost na mikro-nivou. Međutim, aktuelna zbivanja u našoj sarajevskoj metropolitanskoj sredini potpuno su ga obeshrabrila u toj namjeri. Ipak, njihovo djelovanje danas može poslužiti u jednu drugu svrhu, kao permanentni, zorni podsjetnik i školski primjer kako se javnim poslovima nikada ne treba upravljati. I da, to ne važi samo za Našu stranku, već i za ostatak družine.

Na samom kraju, ostaje visiti jedno ključno, duboko provokativno pitanje. Je li uopće zamislivo da SDA, u slučaju neke izborne pobjede i matematičke nužde, uđe u koaliciju s onim strankama čiji su je predstavnici javno i bez zadrške proglašavali veleizdajničkom?