Hićaje su plemenita stvar. Pomalo i ljekovita, naročito u sredinama u kojima se mišljenje teško mijenja. Vremenom hićaje postanu gotovo basne, a basne, opet, imaju čudnu moć, omekšaju i najtvrđi zadrti um pa čovjek shvati da stvari mogu izgledati i drugačije nego što ih je do tada gledao.

Helem, jedna takva hićaja veže se uz tetku jednog od naših najvećih akademika. Kažu da je, u prvoj polovini prošlog stoljeća, u Ključ prvi put sletio avion. Bio je to događaj o kojem se pričalo mjesecima. Narod se okupio da vidi čudo neviđeno, a tetka, ne žaleći dukat, odluči da se provoza i Ključ pogleda iz ptičije perspektive.

Kada je avion sletio, a tetka ponosno izašla među okupljeni svijet, neko je upita: "Dobro, ženo, što dade toliki dukat da se provozaš?"

Tetka je, kažu, zastala, pogledala okupljene i slavodobitno odgovorila: "Pa da pljunem na Ključ."

Na tu hićaju ovih dana neodoljivo podsjeća prizor tzv. političke elite Kantona Sarajevo okupljene oko novog helikoptera.

Da čovjek nije znao o čemu je riječ, pomislio bi da je u Sarajevo stigla letjelica koja će promijeniti tok naše sarajevske svakodnevnice.

U stvarnosti, Kanton Sarajevo kupio je helikopter.

Ne bilo kakav helikopter. Helikopter oko kojeg se okupilo gotovo pola političke scene Kantona Sarajevo, kao da je upravo sletio Apollo 11, a ne letjelica kakvu ozbiljno uređene administracije nabavljaju bez posebnih ceremonija, svečanih govora i kolektivnog fotografisanja.

Teško je procijeniti ko je bio zadovoljniji. Pilot koji ga je dovezao ili političari koji su se utrkivali da zauzmu što bolju poziciju ispred objektiva.

Samo jazuk je što i helikopter nije mogao koju prozboriti. Da je helikopter mogao govoriti, vjerovatno bi prvo pitao gdje je hangar. A odmah potom zamolio da ga sklone od kamera. 

Jer nije mala stvar postati najfotografisaniji stanovnik Kantona već prvog dana.

Helikopter će, po svojoj prirodi, jednog dana prevoziti povrijeđene, gasiti požare, tragati za nestalima i spašavati živote.

Ali prije prve spasilačke misije morao je odraditi onu političku. Morao je odraditi misiju spašavanja političkog rejtinga. Uhar je pridobiti koji politički poen, a pritom helikopter predstaviti kao stvar od koje zavisi svakodnevni živor. 

Red zajedničkih fotografija. Red pojedinačnih. Red objava na Facebooku. Zatim Instagram. Pa X. Da se ne uvrijedi ni LinkedIn. Svako je imao svoj kadar, svoj ugao i svoju verziju priče.

Najmanje što bi čovjek mogao pomisliti jeste da je svaki od prisutnih učestvovao u projektovanju letjelice, pregovarao s proizvođačem, zavrnuo posljednji šaraf na rotoru i lično obavio probni let.

Posebno je zanimljiva politička matematika. Helikopter je nabavio Kanton Sarajevo, novcem građana. Ali sudeći prema broju fotografija i statusa na društvenim mrežama, ispada da ga je svako od prisutnih kupio iz vlastitog džepa.

Nabavka helikoptera je znakovita ilustracija odsustva elementarne političke kulture u našem političkom biću. 

Naša politička kultura je hafifna jer je svaka javna nabavka prilika za konferenciju, svako otvaranje povod za govore, a svaka vrpca prilika za desetke fotografija. Kako s tom spoznaju očekivati da jedan helikopter prođe bez svoje male političke turneje.

Jer kod nas nije dovoljno nešto uraditi. Mnogo je važnije da se zna ko je bio u prvom redu kada se to dogodilo.

I zato ovaj helikopter, prije nego što poleti prema Bjelašnici, Igmanu ili nekom unesrećenom planinaru, već je odradio svoju najzahtjevniju rutu. 

Obišao je gotovo sve profile domaćih političara.

Nije, dakle, problem što je Kanton Sarajevo kupio helikopter. Naprotiv. Odlično je što je nabavljen i nadati se da je sve "po zakonu". Problem je što je od jedne sasvim normalne nabavke napravljena atrakcija u kojoj je jedino letjelica ostala prizemna, dok su političke ambicije poletjele znatno više od nje.

A možda je to, zapravo, bila njegova prva službena misija.

Ne da spašava ljude.

Nego da donese što više političkih poena.