Pozicija Bošnjaka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine zasigurno je najvažnije pitanje izbora 4. oktobra. U nedjelju navečer kad se glasovi budu prebrojavali, najiščekivanija informacija bit će - Bakir Izetbegović ili Denis Bećirović. I to ne samo kod dijela javnosti u Federaciji, glasača koji su obojili kružić ispred jednog od ta dva imena. 

I Bakir Izetbegović i Denis Bećirović iza sebe već imaju mandate u Predsjedništvu BiH.

Bećirović je bio dugogodišnji parlamentarac, a Izetbegović osim parlamentarnog staža predvodi i najveću političku stranku u državi.  

Četiri godine mandata dovoljan su period da se rad jednog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine više ne mora ocjenjivati na osnovu obećanja. Postoje sastanci, putovanja, inicijative, odluke i rezultati.

Postoje i krizni trenuci. Upravo ovi posljednji često govore mnogo više od desetaka protokolarnih fotografija sa stranim državnicima. 

Jer nije naročito teško razgovarati s političarem koji podržava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, njen evropski put ili jačanje državnih institucija. Mnogo je teže kada preko puta sjedi neko ko zagovara sasvim suprotno.

Tada se zapravo vidi iskustvo, političko i diplomatsko umijeće, politički refleks.

Denis Bećirović je neko ko voli nabrajati s kime se sve sastao i rukovao, to radi i uoči ove izborne utrke. Međutim, tu često izostane jednostavno, konkretno pitanje: ne s koliko si se svjetskih zvaničnika fotografisao, nego kako si djelovao onda kada je postalo teško? Pa Bećirović je uglavnom "nestajao" ili govorio uobičajene fraze, citirao Ustav i zakone poput kakvog studenta koji je "naštrebao" za ispit ali suštinski uopće ne razumije materiju. 

Bakir Izetbegović iza sebe već ima nekoliko takvih situacija. U nekima od njih jako se zamjerio onome što kolokvijalno zovemo "stranci", a zarad države. Denis Bećirović je vrlo rano, još kao prilično mlad zastupnik, pokazao da nije taj čovjek. 

Jedna od upečatljivijih situacija dogodila se u decembru 2017. godine, usred Beograda.

Tročlano Predsjedništvo BiH - Dragan Čović, Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić - boravilo je u zvaničnoj posjeti Srbiji. Nakon razgovora sa Aleksandrom Vučićem, tadašnji predsjedavajući Čović govorio je o odnosu BiH prema Kosovu.

Vučić je prenio da mu je Čović kazao kako će BiH imati isti stav kao Srbija dok Srbija ne promijeni svoj odnos prema Kosovu.

Izetbegović je reagirao odmah.

Iako njegovo obraćanje u tom trenutku nije bilo planirano, uzeo je riječ i javno kazao da je Čovića zamolio da takav stav iznosi u vlastito ime, a ne u ime sva tri člana Predsjedništva.

- Moram dati jedno bitno pojašnjenje. Moj stav je da se vanjska politika BiH vodi u Bosni i Hercegovini - poručio je.

Mogao je sačekati Sarajevo. Mogao je izbjeći neprijatnost pred predsjednikom Srbije. Mogao je naknadno poslati saopćenje.

Nije.

Upravo je u tome politički značaj tog događaja: njegov stav nešto je značio zato što ga je iznio u trenutku kada ga je bilo teže iznijeti.

Ali Izetbegovićev stav značio je i općenito postavljanje granica nerjetko, najblaže rečeno, ne baš dobronamjernim susjedima. 

Ozbiljan test došao je nakon izbora 2018. godine. SNSD Milorada Dodika protivio se slanju Godišnjeg nacionalnog programa (ANP) NATO-u. Bez SNSD-a bilo je teško formirati novu državnu vlast, ali je SDA odbijala da pitanje NATO-puta jednostavno skloni sa stola.

Izetbegović je u augustu 2019. godine, tada sa pozicije stranačkog predsjednika, javno poručio da neće biti imenovanja mandatara za Vijeće ministara dok se ne riješi pitanje ANP-a. To je već druga vrsta politike. Jer tada cijena političkog stava više nije saopćenje ili neugodna konferencija za novinare ili otvoreno pismo. 

Cijena je vlast.

Nova državna vlast čekala se više od godinu nakon izbora. Na početku ovog mandata tada mandatarka Borjana Krišto nije čekala ni trena. Bećirović je na prvu potpisao. 

ANP tada nije nazvan tako nego Program reformi BiH. Usvojen je, iako je Milorad Dodik samo nekoliko dana ranije izjavljivao kako on neće pristati "da se to nazove Program reformi pa kad ode u Brisel, oni kažu to je ANP" i da on "nije kreten" da na to pristane. Predsjedništvo je ANP usvojilo 19. novembra 2019. i odlučilo da bude dostavljen NATO-u nakon potvrđivanja novog saziva Vijeća ministara.

Tek tada je otvoren put za imenovanje SNSD-ovog Zorana Tegeltije. Bećirovićev SDP zajedno s ostatkom današnje Trojke svojski se trudio braniti Dodikovu stranu priče da Program reformi nije ANP, sve dok iz sjedišta NATO-a nije stigla tačka na "i". Da, to je ste ANP. 

Može se i danas raspravljati o tome je li Program reformi bio dovoljno dobar kompromis, šta je u njemu dobila jedna, a šta druga strana. Ali je teško izbrisati ono što se dogodilo prije kompromisa: više od godinu SDA na čelu s Izetbegovićem i Šefikom Džaferovićem u Predsjedništvu nije odustajala od principa: nema podjele fotelja dok se ne osigura da će država profitirati na NATO-putu.  

Test Izetbegoviću stigao je i početkom 2022. godine. Neum. Sjetit ćete se, to su oni pregovori za koje su zvaničnici Trojke na ovdašnjim televizijama tvrdili kako imaju informaciju da je "Bakir izdao". Iza zatvorenih vrata dešavala se potpuno drugačija realnost. 

Američki i evropski posrednici Matthew Palmer i Angelina Eichhorst pokušavali su približiti stavove domaćih stranaka o izmjenama Ustava i Izbornog zakona. Pritisak da se dođe do rješenja bio je ogroman.

Pregovori su trajali danima. I dogovor nije postignut. O Izetbegovićevoj ulozi u neuspjehu pregovora postoje različita politička tumačenja, zavisi ko govori. 

Ali za ovu priču važna je druga činjenica.

Međunarodno posredovanje nije završilo potpisom samo zato što je postojalo očekivanje da se nešto mora potpisati. Izetbegović nije pristao na loša rješenja po državu uprkos više nego izraženoj svijesti da će SDA biti na meti "stranaca", da neće biti rado viđena u vlasti. Naprotiv, da će se praviti kolicije s koca i konopca samo da SDA ne bude u vlasti, a ni Izetbegović u Predsjedništvu. Ta je voda tjerana na Bećirovićev mlin. 

I to je jedan od testova političkog liderstva koji je Izetbegović položio. 

Gdje su takvi trenuci Bećirovićevog mandata i općenito političke karijere? 

Denisu Bećiroviću ne može se osporiti diplomatska aktivnost. Putovao je, što jest jest. 

Tokom četiri godine sastajao se sa brojnim evropskim i svjetskim državnicima, visokim zvaničnicima NATO-a i Ujedinjenih nacija, odlazio u Berlin, London, Brisel, New York i druge centre međunarodne politike. Nabavili su mu u Predsjedništvu čak i teleprompter (blesimetar) s kojeg inače TV voditelji čitaju tekst dok gledaju u kameru. Izvještavao nas je preko TV ekrana kao onomad Erol Avdović, koji sad ima novi zadatak - promocija Bećirovića na Facebooku. 

Govorio je o opasnostima po ustavni poredak Bosne i Hercegovine, tražio snažniju reakciju međunarodne zajednice, zagovarao NATO i evropski put... 

Sve je to dio posla člana Predsjedništva. Ali sastanak nije sam po sebi politički rezultat.

Fotografija sa predsjednikom, premijerom ili generalnim sekretarom međunarodne organizacije govori da je sastanak održan. Ne govori nužno šta je na njemu izboreno.

Zato je poslije četiri godine moguće postaviti nešto zahtjevnije pitanje. Koji je bio Bećirovićev Beograd? Koji je bio njegov ANP? Koji je bio njegov Neum?

Gdje je situacija u kojoj je morao birati između pristajanja na lakšu i komforniju opciju, i stava koji nosi konkretnu političku cijenu? 

Nema ih u mandatu u Predsjedništvu.

Naprotiv, Bećirović se ušutio svaki put kada je bilo teško, kada je trebalo izreći prave riječi i "jasan stav", kako on to voli ponavljati u svojim beskrajno monotonim govorima. A i kada je iznosio "jasan stav", on je bio deklarativan, gotovo nikad potkrijepljen konkretnim potezima. 

Recimo, prvi put kad se stvarno trebao "zamjeriti" i rizikovati vlastitu fotolju i komfor, Bećirović je odobrao fotelju. Da, govorimo o Zakonu o prebivalištu gdje su Denis Bećirović, još dok je bio državni zastupnik, i njegov politički guru Zlatko Lagumdžija, postigli "džentlmenski dogovor" sa Miloradom Dodikom - on njima fotelje u Vijeću ministara i Parlamentu BiH, a oni njemu (dugo)trajni problem za građane BiH, naročito povratnike u bh. entitet RS.  

Diplomatija je važna. Sastanci su važni. Prisustvo u centrima moći i odlučivanja je važno. Ni Denisu Bećiroviću, ni Bakiru Izetbegoviću se ne može osporiti da su imali mnogobrojne susrete sa različitim državnicima. Ali, možda najvažniji dio politike počinje onda kada preko puta vas ne sjedi prijatelj.

Kada Milorad Dodik kaže da neće NATO. Kada Dragan Čović uz pomoć "stranaca" zateže u vezi s izbornim zakonodavstvom, kada međunarodni posrednici žele dogovor, a vi morate procijeniti je li ono što se nalazi na stolu prihvatljivo, i to sa sviješću da ako odbijete - snosit ćete posljedice.

Tada nema unaprijed pripremljenog saopćenja, savršene fotografije rukovanja i telepromptera sa kojeg ćete pročitati uobičajene fraze. Tada odluka ima cijenu. 

Bećirović je 2022. mogao tražiti povjerenje birača na osnovu onoga što obećava da će uraditi. Ovog 4. oktobra iza sebe ima mandat koji se može mjeriti.

Isto tako, Izetbegovićevih osam godina, prethodni mandati u Predsjedništvu, treba mjeriti i pošteno reći da nije sve bilo idealno. Političko iskustvo nije samo prednost nego i odgovornost za ono što se u tom periodu dogodilo. A dogodilo se mnogo toga pod Izetbegovićevim vodstvom, kako u funkciji člana Predsjedništva, tako i stranačkog predsjednika. Između ostalog, dogodilo se i onih 100.000 novh radnih mjesta, ma koliko to Trojka pokušala osporiti. 

Pod Bećirovićevim kišobranom, kao člana Predsjedništva i kandidata šarolike skupine stranaka, dogodilo se urušavanje institucija države, potpuno preuzimanje poluga moći od osovine SNSD-HDZ, dogodile su se afere, hapšenja, podignute optužnice i one koje su tek u najavi, dogodio se izgon Bošnjaka sa rukovodećih pozicija... Sve to Bećirović je prešutio i držao se isključivo vlastitog komfora i izlizanih fraza, općih mjesta i "jasnih stavova". 

Ali upravo zbog toga sada postoji dovoljno materijala da se dvojica političara pošteno izmjere na biralištima. 

Izetbegovićev politički put ostavio je iza sebe situacije u kojima se može vrlo konkretno vidjeti kako je reagovao kada je bio pritisnut i šta je država dobila. 

Bećirović iza sebe ima samo četiri godine Predsjedništva u kojima je za samopromociju obilato koristio dostignuća svojih prethodnika. Ovaj saziv Predsjedništva nije usvojio, npr. čak ni novu strategiju vanjske politike. Ima Bećirović i prijatna četverogodišnja iskustva u VIP salonima svjetskih aerodroma. 

Šta ima Bosna i Hercegovina? 

Nije umijeće odletjeti u Brisel, New York, Ankaru. Tamo gdje prstaje protokol, počinje stvarna politika.