Postoji jedna stara bosanskohercegovačka boljka, koja se ogleda u tome, da se politički neuspjeh brzo zaboravi, a svaki iole vidljiv rezultat dobije toliko autora da na kraju više nije jasno ko je šta zapravo uradio.

Muhamed Filipović je jednom upozorio da se Bošnjacima treba obraćati "u pasusima, jer od knjiga slaba fajda".

Možda je to i danas najbolji način da se razdvoje činjenice od političkih samohvala.

Jer kada slušate Denisa Bećirovića i Zlatka Lagumdžiju, teško je oteti se utisku da je gotovo svaki važniji međunarodni potez Bosne i Hercegovine posljedica njihovog rada, njihovih kontakata i njihovog diplomatskog umijeća. 

Za uspjehe su zaslužni, za neuspjehe nikada. Čak i kada su na vlasti, u trenutku neuspjeha, preko noći pronađu način da se postave kao opozicija. 

Zato vrijedi zastati i postaviti nekoliko sasvim jednostavnih pitanja.

Ako su Bećirović i Lagumdžija zaista toliko dobro umreženi i ako tako dobro poznaju međunarodne procese, kako to da u Sarajevu gotovo niko nije znao da Christian Schmidt priprema odlazak iz OHR-a?

Schmidt je u maju ove godine objavio da zaključuje svoj mandat i da je pokrenut proces traženja njegovog nasljednika. Čitava priča u vezi institucije OHR-a i visokog predstavnika, mogla bi imati značajne posljedice na društveno-politička zbivanja u Bosni i Hercegovini.

Pa gdje su bili ti silni kontakti, diplomatski kanali, strateške informacije i liderstvo?

Kako je moguće da ljudi koji se predstavljaju kao oni koji razumiju međunarodne odnose, budu iznenađeni onim što je za Bosnu i Hercegovinu jedan od najvažnijih procesa i pitanja? 

Ili je problem u tome što je javnosti mnogo lakše prodati priču o uspjehu nego objasniti gdje su stvarni rezultati?

Rezolucija Generalne skupštine UN-a o Srebrenici usvojena je 23. maja 2024. godine sa 84 glasa za, 19 protiv i 68 suzdržanih.

I odmah je počela borba oko toga ko je zaslužniji.

Lagumdžija danas govori o historijskom uspjehu, o institucionalnom radu i o liderskoj ulozi Denisa Bećirovića.

U svom osvrtu ide toliko daleko da tvrdi kako je sve postignuto zahvaljujući organizovanom djelovanju ljudi koje je predvodio Bećirović.

Dobro.

Ali ako već govorimo o uspjehu, hajde da pogledamo cijelu sliku.

Kako je moguće da Kina, ta nova velika sila o kojoj nam je Lagumdžija godinama govorio da je moramo razumjeti i uzeti u obzir, nije podržala rezoluciju nego glasala protiv nje?

- Dobra je stvar što Kina želi doći ovdje, loša je što ne shvatamo važnost toga – govorio je Zlatko Lagumdžija 2017. godine, u vremenu kada je, na sreću države, napravio malu pauzu od domaće politike.

Ali, ne lezi vraže, Lagumdžija se i tada ozbiljno bavio međunarodnom politikom, a prema Kini nije pokazivao tek diplomatsku kurtoaziju, nego izrazito afirmativan odnos prema njenom prisustvu i interesima.

Da stvar bude još zanimljivija, čovjek koji je godinama zagovarao snažniji kineski angažman u ovom dijelu svijeta, nakon ulaska Denisa Bećirovića u Predsjedništvo BiH ponovo se našao na velikoj međunarodnoj sceni, ovaj put kao ambasador BiH pri Ujedinjenim nacijama.

I sve to u trenutku kada se na čelu Sjedinjenih Američkih Država nalazi administracija koja Kinu otvoreno tretira kao jednog od svojih ključnih strateških protivnika.

A BiH je, htjeli to neki priznati ili ne, država čiji su današnji međunarodni i sigurnosni okvir u velikoj mjeri oblikovali upravo Washington i američka politika. Zato pitanje nije samo šta je Lagumdžija govorio o Kini 2017. godine.

Mnogo je zanimljivije pitanje zašto je čovjek s takvim političkim naslijeđem danas postavljen upravo na mjesto s kojeg predstavlja interese Bosne i Hercegovine pred međunarodnom zajednicom, u trenutku kada se najveće geopolitičko sučeljavanje Zapada i Kine tek zahuktava.

Azerbejdžan nije glasao za rezoluciju. Nije bio ni protiv, nego među državama koje nisu glasale.

Upravo je Azerbejdžan posebno zanimljiv jer Lagumdžija godinama ima snažne političke i međunarodne veze s tom zemljom. Godinama nam je objašnjavao da se svijet mijenja, da dolaze nove sile i da Bosna i Hercegovina mora voditi računa o tim novim centrima moći.

Pa onda vrijedi pitati. Ako je to bila tako važna diplomatska filozofija, kako to da te nove sile nisu stale uz Bosnu i Hercegovinu kada se glasalo o rezoluciji o genocidu u Srebrenici?

Jer diplomatija se ne mjeri samo brojem konferencija, fotografija, sastanaka i velikih riječi. Mjeri se i time ko je na kraju glasao za ono što je nama važno.

A onda dolazimo do teme u kojoj Lagumdžija, kao profesor i čovjek koji se voli predstavljati kao veliki poznavalac sistema i međunarodnih procesa, pokazuje nešto što je teško objasniti drugačije nego elementarnim miješanjem pravnih pojmova.

Godine 1993. Bosna i Hercegovina pokrenula je postupak protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Presuda Međunarodnog suda pravde donesena je 2007. godine.

Dakle, ne može se govoriti kao da je 2017. godine trebalo "ponovo podnijeti tužbu". Tužba je već postojala. Ono što je 2017. bilo pokrenuto jeste zahtjev za reviziju presude.

Razlika između tužbe i presude nije semantička igra, to je elementarna pravna razlika.

Zato je posebno zanimljivo kada neko ko se predstavlja kao profesor, veliki poznavalac institucija i "ilum sahibija" ne poznaje razliku između tužbe i presude.

Pitanje revizije očigledno je postalo instrument obračuna s Izetbegovićem. U posljednjim kampanjama uvijek se iz naftalina izvlače revizija i Izetbegović, pri čemu se zaboravlja da je rijetko kada bilo moguće vidjeti situaciju u kojoj su članice PIC-a bile toliko usaglašene kao tada, kada su nastojale utjecati na Bošnjake da odustanu od revizije presude.

Od revizije se, međutim, nije odustalo. U proces se ušlo i revizija je vođena do kraja.

A u toj priči bio je i Denis Zvizdić, perjanica NiP-a, kojeg je javnost svojevremeno doživljavala kao "lijepo lice" mrske im SDA.

I on je tada tvrdio da je sve urađeno kako bi se revizija presude dovela do kraja. Eto, dakle, perjanica Trojke nasuprot Zlatku Lagumdžiji i novom mitu o reviziji.

Očigledno je da taj mit danas ima tendenciju proizvesti jednu novu, lažnu konstrukciju, kao što je svojevremeno Aliji Izetbegoviću pripisana ona o "zlatnim kašikama".

Ali možda je upravo u tome problem.

Previše je ovdje velikih titula, velikih riječi i velikih zasluga, a premalo spremnosti da se običnim ljudima objasni šta je zaista urađeno, šta nije urađeno i ko za šta snosi odgovornost.

Lagumdžija danas polemizira s Bakirom Izetbegovićem i kaže da je tvrdnja kako "ne zna da je Denis Bećirović išta konkretno uradio" uvredljiva neistina.

Možda.

Ali kada se politika svede na međusobno dokazivanje ko je šta "zakucao", javnost ima pravo pitati šta je zapravo zakucano?

Rezolucija je usvojena i tu činjenicu ne treba ni umanjivati ni relativizirati. Generalna skupština Ujedinjenih nacija proglasila je 11. juli Međunarodnim danom refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici, uz osudu negiranja genocida i veličanja osuđenih ratnih zločinaca.

To je važan međunarodni čin i značajan korak u očuvanju istine o Srebrenici.

Ali upravo zato treba postaviti i drugo, neugodnije pitanje: šta je usvajanjem Rezolucije zaista postignuto izvan simboličkog i komemorativnog okvira?

Rezolucija može potvrditi međunarodni stav prema genocidu, ali sama po sebi ne mijenja političku stvarnost na terenu, ne uklanja strukture koje genocid negiraju i ne sprečava njegovo političko instrumentaliziranje. 

Ako se njena vrijednost iscrpi u godišnjem obilježavanju 11. jula, a izostane ozbiljna politika suočavanja s posljedicama genocida, tada postoji opasnost da važan međunarodni čin ostane prvenstveno simboličan.

Zato se uspjeh Rezolucije ne bi trebao mjeriti samo time što je usvojena, nego i onim što će društvo i institucije učiniti nakon njenog usvajanja.

Ono što trenutno vidimo, jeste da Lagumdžija, skupa s Bećirovićem, od jednog međunarodnog dokumenta pravi lični politički trofej i privatnu inicijativu.

Ima li, u svoj toj samohvali koja dolazi iz kuhinje Lagumdžija–Bećirović, mjesta i za Majke Srebrenice?

Za žene koje su decenijama nosile teret sjećanja, traženja nestalih, identifikacije žrtava i borbe da se genocid nad Bošnjacima u Srebrenici ne zaboravi.

Ako se već govori o zaslugama, onda bi bilo pošteno priznati da Rezolucija nije nastala ni iz čega i da iza nje stoje decenije rada, svjedočenja i uporne borbe onih koji su Srebrenicu čuvali od zaborava. Među njima posebno mjesto pripada Majkama Srebrenice.

I tu se vraćamo na ono najvažnije. Bosna i Hercegovina nije ničiji privatni projekat.

Ako je nešto urađeno za državu, onda je urađeno za državu. Ne mora se svaki uspjeh pretvarati u stranački bilbord.

Kod Lagumdžije je posebno zanimljiv taj gotovo herostratski pristup politici: ne samo da se uspjeh mora postići, nego se mora postići tako da ime ostane zapisano ispod njega.

Problem je što takav pristup vrlo brzo počne brkati javni interes i ličnu političku ostavštinu.

A Lagumdžija nije bilo ko. On je decenijama bio jedan od najvažnijih ljudi SDP-a. Bio je ministar, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjednik SDP-a, a danas je ambasador Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama.

Zato se mora postaviti i pitanje političkog naslijeđa.

Jer današnji SDP nije nastao ni iz čega. Kadrovi, politička kultura i način upravljanja državom imaju svoje korijene.

I zato je pomalo licemjerno gledati kako se danas pojedinci ograđuju od posljedica sistema koji su godinama gradili.

Ako ste bili politički arhitekt, onda ne možete biti odgovorni samo za ono što je ispalo dobro. Morate odgovarati i za ono što je ispalo loše.

Ako ste birali ljude "od povjerenja", a ne ljude od struke, onda morate prihvatiti odgovornost i za posljedice takvog kadroviranja.

Ako ste za Zakon o prebivalištu glasali kako biste zadržali ministarsku i parlamentarnu fotelju – Lagumdžija u Vijeću ministara, Bećirović u rukovodstvu Parlamenta BiH, onda ne možete ubirati lovorike samo za ono što je ispalo dobro, pa makar među to ubrajali i Rezoluciju o Srebrenici. Doprinos međunarodnoj memorijalizaciji genocida i trajnom sjećanju na njegove žrtve ne briše štetu nanesenu živima.

Bosna i Hercegovina je predugo bila laboratorij političkog kadroviranja u kojem je važnije bilo kome pripadate nego šta znate raditi.

I onda se čudimo što nam institucije izgledaju tako kako izgledaju.

Ako su Bećirović i Lagumdžija zaista toliko uspješni, ako imaju takve kontakte, ako poznaju međunarodne procese bolje od svih drugih i ako su upravo oni ljudi koji mogu otvoriti vrata svjetskih centara moći – zašto Bosna i Hercegovina nije znala šta se sprema sa Christianom Schmidtom?

Zašto Kina nije glasala za rezoluciju?

Zašto Azerbejdžan nije glasao za rezoluciju?

I zašto se svaki međunarodni događaj nakon toga pretvara u takmičenje oko toga ko će prvi napisati da je upravo on zaslužan?

Zašto je Milorad Dodik skupa sa naljbližim političkim i poslovnim saradnicima skinut sa američke crne liste upravo u njihovom mandatu? To pitanje treba postaviti i Elmedinu Konakoviću. 

Zašto su Dodiku skinute sankcije možda najbolje objašnjava jedna činjenica. Ministar Konaković je za lobiranje angažirao firmu koja se, između ostalog, bavi ugradnjom klima-uređaja.

Odgovori na ova pitanja možda bi nam dali mnogo realniju sliku bosanskohercegovačke diplomatije nego svi prigodni govori, konferencije i saopćenja zajedno.