Na prostoru bivše Jugoslavije, ili kako je to, shodno neologizmu, promovirano - Zapadnom Balkanu - javno mišljenje oblikuje mala četa odabranih angažiranih radnika. Unutar tzv. opinion makera postoji podjela na tzv. nacionalne, koji su u amanet preuzeli brigu o osvješćivanju širih narodnih masa, i postoje tzv. građanski demokratski radnici, koji se najkomotnije osjećaju u ruhu univerzalizma.     

Potpuno svejedno u kojim se ideološkim okvirima kretali, oba tabora karakterizira duh gomile, duh mase, koji je uvijek iznad pojedinca, i propraćen je onom rečenicom, ko se usuđuje sumnjati u istine koje oni emitiraju u javni prostor?  

Razlike među njima su očigledne, ali je zanimljivo koliko su im obrasci ponašanja često slični, s obzirom da i jedni i drugi radije oko sebe okupljaju istomišljenike nego što traže sagovornike, a vlastito viđenje nerijetko pretvaraju u mjeru prema kojoj se određuje ko je u pravu, a ko je na pogrešnoj strani. Problem, dakle, nije u tome što neko Bosnu tumači iz nacionalne, a neko iz univerzalističke perspektive.  Sam ovaj tekst nastaje iz određenog pogleda na Bosnu. Razlika je u tome da li vlastito viđenje nudimo kao doprinos razgovoru ili kao konačnu istinu nakon koje razgovor više nije potreban. 

Zato je teško govoriti o potpuno nezainteresiranim i nepristranim stranama kada je riječ o tumačenju prošlosti. Gotovo svako u toj raspravi ima svoju poziciju, svoju računicu i, manje ili više svjesno, svoju borbu za bolju prošlost i njeno umivanje. 

Istina je riječ koja se olahko koristi u javnom prostoru. Stoga bi možda bolje bilo kazati kako u životu postoje činjenice, a da su istina ili istine samo tumačenje tih činjenica kako nama odgovara.

Kao ilustracija može poslužiti neka svađa ili saobraćajna nezgoda u komšiluku. Kada se dogodi belaj, to je činjenica, ali svjedoci će, svako iz svoje pozicije, dati različitu interpretaciju onoga što se dogodilo. Jedan će reći da je ovaj prvi počeo, drugi da je onaj prvi provocirao, treći će tvrditi da je sve počelo mnogo ranije. Činjenica ostaje da se belaj dogodio, ali njeno tumačenje zavisi od onoga ko je gleda.

Ipak, postoje situacije u kojima se oko uzroka, motiva ili odgovornosti može voditi ozbiljna rasprava, ali postoje i one u kojima su činjenice toliko dokumentirane i potvrđene da njihovo pretvaranje u puko drugačije viđenje više nije pitanje interpretacije, nego relativizacije.

Nije isto različito tumačiti okolnosti jedne svađe i različito tumačiti činjenicu da je protiv Bosne i Hercegovine vođen rat, da je muslimansko - bošnjačko stanovništvo bilo izloženo sistematskim zločinima, da je Sarajevo bilo pod opsadom ili da je nad Bošnjacima počinjen genocid. 

Slijedom toga, mogli bismo reći da se na našim prostorima mrzi političkog protivnika, ali još više mrzi onoga ko ne mrzi njegovog političkog protivnika. I to je potpuno razumljivo ako se ima u vidu Schmittova raščlamba političkog neprijatelja, jer je u politici bitno prepoznati neprijatelja. Ako ne možemo prepoznati neprijatelja i znati ko smo, onda je, kako kaže Schmitt, bitno znati barem što nismo. Imajući u vidu prethdono rečeno, politički identitet tako ne nastaje samo iz odgovora na pitanje ko smo, nego i iz odgovora na pitanje ko nije jedan od nas.  

Ambasador BiH u Srbiji Aleksandar Vranješ, i vjerovatno, ako SNSD opet bude dio državne vlasti na državnom nivou, novi ministar vanjskih poslova, napisao je tekst o Ratku Mladiću, znakovitog naslova "Haška istina i selektivna pravda".

Čitajući tekst, razvidno je da sam autor vjeruje kako je nekada, u davna vremena, postojala formula za sretnu koegzistenciju u Bosni, a koju je opisao Andrić. Naime, na obalama Drine postojala su udubljenja u zemlji, a muslimanska i pravoslavna djeca imala su svoja uvjerenja kako su i kojim putem nastala. Za muslimansku djecu rupe su nastale od kopita konja Alije Đerzeleza, a za pravoslavne od konja Marka Kraljevića. Svako je svoja uvjerenja držao i bio nepokolebljiv u njima, ali ih pritom nije nametao drugima.

Kroz svoje znanstvene kerame­te, ambasador Vranješ želio je poručiti da je vojska kojom je Mladić rukovodio bila zapravo oslobodilačka vojska, a ne agresorska vojska. U svojoj elaboraciji Vranješ je crpio argumentaciju iz nedavno objavljene knjige Koste Nikolića "Bosna i Hercegovina, rat koji su mnogi želeli". Kosta Nikolić je u svojoj knjizi prenio dio Mladićevog tadašnjeg govora:

- Želim da govorim sad o ovom historijskom trenutku što vidim sve nas na tački sa koje su trebali krenuti naši preci. Sa ove tačke, po mom dubokom ubjeđenju, vode dva puta u budućnost. Prvi put, kojim ja želim da idem i predlažem da krene naš narod, put je osmišljenog i organizovanog i upornog, teškog i krvavog rada. To je put časti i opstanka. Na njemu će biti i žrtava, nisu počele ni padati, rat nismo ni počeli voditi. Nije niti počelo. Ako se borimo, preživjet će neko. Drugi put je stihija, pasivnost, neorganizovanost, mudrovanje i pametovanje, put neborbe ili put borbe nekakve kakve ko hoće. To je put našeg nestanka. Put izdaje i nečasti.

Mladićev govor izrečen je na sjednici Skupštine srpskog naroda u BiH 12. maja 1992. godine, kada je izneseno šest strateških ciljeva srpskog naroda u BiH. Prvi i najvažniji cilj bio je državno razgraničenje, odnosno uspostavljanje državnih granica koje odvajaju srpski narod od druga dva naroda - Bošnjaka i Hrvata. Zatim je predviđeno uspostavljanje koridora u Posavini, između Semberije i Bosanske krajine, kao i koridora u Podrinju, odnosno eliminiranje Drine kao granice između "srpskih država". Slijedilo je uspostavljanje državne granice na Uni i Neretvi, podjela Sarajeva na srpski i bošnjački dio te osiguravanje pristupa Jadranskom moru.

Kod Mladića je posebno značajno to što je još u maju 1992. godine, na sjednici Skupštine srpskog naroda u BiH, sam izgovorio riječ "genocid", upozoravajući da bi provođenje takve politike značilo genocid. Nakon prezentacije ovih ciljeva Mladić je kazao:

- Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu... Pa, to je... Ljudi, to bi bio genocid!

Nije sporno da muslimanska djeca imaju jedno objašnjenje rupa pored Drine, a pravoslavna drugo, kao što nije sporno ni da Bošnjaci, Srbi i Hrvati svoju prošlost gledaju iz različitih pozicija. Različita sjećanja, različite interpretacije, različiti pogledi na iste događaje dio su svakog društva. Sloboda interpretacije zato ne može biti problem sama po sebi. Međutim, ona dobija sasvim drugo značenje kada iz tumačenja prošlosti nastane osnova za političko okupljanje i organiziranje, posebno kada takvo organiziranje za cilj ima promjenu političkog ili teritorijalnog poretka.                                                         

Tri različita viđenja Bosne nisu nastala u ratu devedesetih. Njihove političke začetke možemo pratiti još od austrougarskog perioda i prvih modernih oblika političkog organiziranja, kada se stranački život počeo oblikovati kroz nacionalne i konfesionalne obrasce.

Kroz cijelo dvadeseto stoljeće ta su se viđenja mijenjala, susretala, sukobljavala i povremeno nalazila zajednički jezik kroz različite kompromise i političke aranžmane. 

No, Vranješ je u svom tekstu pisao o dvostrukim standardima među Bošnjacima, pa je naveo slučaj Rasima Delića, koji nije dočekao odluku po žalbi, s obzirom na to da je preselio prije njenog donošenja. Prvostepena presuda kojom je Delić osuđen na tri godine zatvora zbog odgovornosti nadređenog za zločine pripadnika odreda El Mudžahid nakon njegove smrti je, odlukom Žalbenog vijeća, proglašena konačnom.

Na tragu toga, Vranješ je otvorio pitanje kako je moguće da se Rasim Delić u velikom dijelu bošnjačke javnosti tretira kao heroj, iako je pred Haškim tribunalom osuđen, dok je Ratko Mladić u bošnjačkom javnom prostoru ratni zločinac, također na osnovu presude istog suda? 

Delić i Mladić nisu ista kategorija samo zato što su obojica pravosnažno osuđeni. Pravo poznaje gradaciju zločina i različite oblike individualne i komandne odgovornosti. Delić je osuđen zbog odgovornosti nadređenog za zločine pripadnika odreda El Mudžahid, dok je Mladić osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Te dvije presude ne govore o istom obimu odgovornosti niti o istoj vrsti zločina, pa se Delićev slučaj ne može koristiti kao argument kojim bi se Mladićeva odgovornost relativizirala. 

Bošnjačka je politika, a to će, s obzirom na vrijeme koje nam predstoji, tek trebati utvrditi ozbiljnije naučne analize, možda i pogriješila što je gotovo blanko prihvatala mrvice međunarodne pravde. Rad Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju morat će se, bez mitologiziranja i bez političke potrebe da se svaka presuda prihvati kao konačna historijska istina, ozbiljno analizirati i revalorizirati. Ne zato da bi se zločini negirali, niti zato da bi se odgovornost pojedinaca brisala, nego zato da bismo razumjeli kako su te presude utjecale na političku stvarnost Bosne i Hercegovine. 

Jedan od ključnih problema upravo je u tome što se pitanje utvrđivanja genocida počinjenog u BiH i dalje prečesto svodi na Srebrenicu, kao svojevrsni "općinski genocid", čime se zanemaruje širi proces genocidnog postupanja koji je u različitim oblicima započeo već tokom ljeta 1992. godine. Prijedor, Sanska dolina, Podrinje i brojna druga mjesta nisu tek izdvojene epizode tog rata, nego dijelovi mnogo šireg obrasca zločina čiji se puni karakter i međusobna povezanost tek trebaju ozbiljno i cjelovito istražiti. S time u vezi, Srebrenica nije početak priče o genocidu nad Bošnjacima u BiH, nego njen najprepoznatljiviji vrhunac.

Kao ilustracija može poslužiti i slučaj Mladića, koji je proglašen krivim za genocid. Međutim kakve posljedice te presude imaju na političku stvarnost u Bosni i Hercegovini, prije svega na Republiku Srpsku, entitet koji je neodvojiv od ratnog političkog projekta bosanskih Srba i zločina počinjenih u njegovom provođenju.

Kako istovremeno razumjeti tri različite Bosne, tri različita politička iskustva, tri različita kolektivna sjećanja? 

Postoje tri Bosne koje žive jedna pored druge. Bošnjačka Bosna koja državu vidi kroz kontinuitet Bosne i Hercegovine, kroz odbranu međunarodno priznate države i kroz iskustvo agresije, opsade, etničkog čišćenja i genocida. Srpska Bosna koja vlastito iskustvo vidi kroz strah od majorizacije, raspad Jugoslavije, potrebu za političkom autonomijom i Republiku Srpsku kao rezultat i temelj vlastitog političkog identiteta. Hrvatska Bosna koja vlastitu prošlost vidi kroz pitanje političke jednakopravnosti, Herceg-Bosne i straha od majorizacije. 

Tri Bosne postoje i nisu politička izmišljotina. Žive u ljudima, u porodicama, u školama, medijima, političkim strankama, spomenicima i javnom prostoru. One proizvode različita sjećanja i različite istine. Ali postoji nešto što je važnije od svih tih različitih tumačenja. 

Možda je zato potrebno biti oprezan i s tom naknadnom navikom da se svaki nacionalni pogled na Bosnu unaprijed proglašava problemom.

Nacionalizam nije nikakva anatema sama po sebi, niti je takav bio sve do posljednjih decenija prošlog stoljeća.

Benedict Anderson je svojom knjigom "Zamišljene zajednice" pokazao koliko je nacija moderna politička tvorevina i koliko je nacionalizam, posebno u iskustvu trećeg svijeta, mogao biti legitimno sredstvo političke emancipacije i borbe za slobodu. 

Nakon rata Bosna je postala posebno plodno tlo za svakojake stručnjake koji su narod učili kako je nacionalno samo po sebi sumnjivo, kako je nacionalizam uzrok naših nesreća i kako bi se valjda tek njegovim nestankom riješio i bosanski problem.  

Možda se zato i može govoriti o tri Bosne koje žive jedna pored druge, sa svojim različitim sjećanjima, strahovima i političkim tumačenjima. Pritom je važno imati u vidu da nije svako od tih viđenja isto, niti je svako imalo isti odnos prema zajedničkoj državi.

Bošnjačka perspektiva, uz sve svoje nedostatke i vlastite zablude, ipak je ostala vezana uz ideju Bosne i Hercegovine kao zajedničkog državnog prostora, dok je jedan od strateških ciljeva srpskog političkog rukovodstva iz 1992. godine bio uspostaviti granicu koja bi taj prostor podijelila. I tu se, čini mi se, nalazi ona važna razlika koju ne bi trebalo izgubiti u pokušaju da sve naše različitosti razumijemo podjednako.

Razlike su evidente, i njihovo potiskivanje, naročito prislino bilo bi pogubno. Bosna je, uprkos svemu što je u ratu trebalo da je podijeli, ostala Bosna i Hercegovina.