Dva muslimanska
bajramska blagdana u islamskoj tradiciji Bošnjaka zauzimaju posebno mjesto i
oni su neodvojivi dio identiteta muslimana ovih prostora.
Načini njihovog
obilježavanja u prošlosti rezultirali su raskošnom lepezom običaja na koje
možemo biti veoma ponosni.
Bajramski
topovi, telali, bubnjari, bajramska odijela i fesovi, darivanje djece,
ljubljenje starijih u ruku, bajramske sofre, zijareti mezarja, samo su neki od
brojnih običaja koji su duboko ukorijenjeni u našu tradiciju i oni su kao takvi
vjerna svjedočenja da bajramski blagdani nisu praznici, dani bez posla, prazni
i rasterećeni od dnevnih obaveza, već razdoblja ispunjena dubokim smislom i
značenjem za ovdašnjeg čovjeka.
Jedan od
običaja koji je duboko ukorijenjen u našoj tradiciji jeste najavljivanje i
oglašavanje Bajrama putem topova, bubnjeva, talambasa, bajraka i učenja
tekbira.
Ova tradicija
zabilježena je na prostoru Bosne i Hercegovine još u vrijeme Osmanlija kada su
kadije, odnosno šerijatski sudovi izdavali posebnu muraselu kojom je regulirano
obilježavanje Bajrama. Kao primjer možemo navesti nedatiranu muraselu
Šerijatskog suda u Zvorniku upućenu dizdar-agi zvorničke tvrđave kojom mu se
naređuje da u srijedu iza ikindija-namaza paljbom iz topova oglasi nastupanje
prvog dana Ramazanskog bajrama ili muraselu sarajevskog kadije iz 1819. godine,
kojom se naređuje dizdaru i zamjeniku glavnog tobdžije sarajevske tvrđave da
sutra, u srijedu, poslije ikindija-namaza ispali tri hica iz baljemez topa
(topovi većeg kalibra) radi oglašavanja nastupanja Kurban-bajrama, i to jedan
hitac kada nastupi vrijeme bajram-namaza, te pet iz baljemez i 10 iz šahi
topova (topovi nešto manjeg kalibra u odnosu na baljemez top) poslije namaza.
Dalje se nalaže
tobdžiji da se tokom cijelog Bajrama poslije sabaha, podne i ikindije ispaljuju
po tri hica iz baljemez i dva iz šahi topa. U vremenu od 1828. do 1833. godine,
samo u Bihaćkom kadiluku za potrebe oglašavanja bajramskih svečanosti potrošeno
je 250 oka crnog baruta (Osman Lavić, "Ramazanski bajram u bošnjačkoj
tradiciji", Preporod, 15. juli 2015).
Dakle,
muslimani ovih krajeva su nakon klanjanja ikindija-namaza posljednji dan
ramazana pucanjem iz topa s gradske tabije najavljivali završetak mjeseca posta
i nastupanje ševvala, odnosno dolazak ramazanskog bajrama.
U tekstu u
kojem je opisao ramazanske običaje kod seoničkih muslimana Hifzija Hasandedić
bilježi da se u ovom mjestu top oglašavao i nakon klanjanja bajram-namaza i da
tom prilikom "svako ko je imao kakvo vatreno oružje toga ga je jutra
napunio i tefik ma odapeo" (Osvit, Sarajevo,1942, I, br. 33, str. 18).
Korištenje
oružja u svrhu iskazivanja posebne radosti, sreće i zadovoljstvo u bajramskim
danima zabilježio je i sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija, koji je u svome Ljetopisu zabilježio jednu zanimljivu nezgodu: "9.
zilhidže 1186 (l. III 1773.) povodom proslave Kurban-bajrama opali jedan dječak
s prozora iz puške i rani u leđa ženu kaligrafa Ahmeda, imama s Atmejdana. Ova
žena bijaše dobra i plemenita pa izjavi da će se pokoriti sudbini i da neće
podnositi tužbe nego će se strpiti."
Top - koristio
se za označavanje početka i kraja posta tokom mjeseca ramazana i tokom proslave
dva Bajrama, 19. stoljeće, iz muzejske zbirke Gazi Husrev-begove biblioteke.
Osim
najavljivanja dolaska bajrama pucanjem iz topa na ovim prostorima bio je običaj
da ramazanski bubnjari nakon klanjanja bajram-namaza, praćeni kolonom
djece, ponovo obilaze naše mahale, avlije i sokake, ali ne ovaj put da probude
svijet na sehur, kao što su to činili u proteklom mjesecu ramazana, već da od
svijeta naplate svoj ramazanski trud.
I tako je
bubnjar, navodi Hasandedić, "od kuće do kuće išao i zanosno bubnjao, a
jedno najvrijednije između djece pred njim je bajrak nosilo. Bubnjara je svak
darivao, neko novcem, neko hranom, a neko čak i vezenom mahramom", a kada
bi došao do kuće u kojoj je bila djevojka na udaju zastao bi i gromkim glasom
zapjevao:
Najavljivanje i
oglašavanje početka i kraja bajramskih dana pucanjem iz topa zabilježeno je i u
narodnim poslovicama, a jedna od njih glasi "top puče, Bajram prođe".
Ova poslovica
je vjerovatno nastala u vrijeme kada su pucnji topova treći dan Ramazanskog
bajrama i četvrti dan Kurban-bajrama iza ikindije namaza objavljivali kraj
bajramskih praznika, a time i rastanak s nečim dragim i milim.
Tradicija
najavljivanja Bajrama pucanjem iz topova u većini mjesta utihnula je krajem
Drugog svjetskog rata, ali je ona, ipak, devedesetih godina prošlog
stoljeća ponovo oživljena, te topovi u značajnom broju naših gradova oglašavaju
vrijeme iftara i dolazak Bajrama.