U haremu Gazi Husrev-begove džamije danas je klanjan dženaza-namaz i Ismetu Hadžiću Muteveliji. Dženazu, kojoj je prisustvovao veliki broj vjernika, Hadžićevih saboraca i poštovalaca njegovog djela, predvodio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović.

Nakon dženaze, ukop je obavljen u haremu Musluk džamije na Vratniku.

Hadžić je bio penzionirani general Armije RBiH, nosilac najvišeg ratnog priznanja Armije Republike Bosne i Hercegovine "Zlatni ljiljan" te jedan od najpoznatijih ratnih komandanata u odbrani Sarajeva.

Prema dostupnim podacima, po dolasku na sarajevsku Dobrinju krajem osamdesetih godina aktivno se uključio u društveni i vjerski život naselja. Na prijedlog džematlija izabran je za muteveliju dobrinjskog džemata, iako je imao svega 35 godina, čime je postao jedan od najmlađih mutevelija u Sarajevu. Upravo iz tog perioda potječe nadimak "Mutevelija", koji će ga pratiti tokom agresije i ostati njegov prepoznatljiv znak do danas.

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine uključio se u organiziranje odbrane Dobrinje, tada jednog od najugroženijih dijelova Sarajeva. Iz lokalnih jedinica Teritorijalne odbrane i patriotskih snaga formirana je Dobrinjska brigada, kojom je komandovao tokom najtežih godina opsade.

Dobrinjska brigada odigrala je ključnu ulogu u odbrani naselja Dobrinja i jugozapadnog prilaza opkoljenom Sarajevu. Uprkos nedostatku naoružanja i stalnoj izloženosti artiljerijskim i pješadijskim napadima, brigada je uspjela sačuvati odbrambene linije i spriječiti presijecanje Sarajeva na tom pravcu. Hadžić je često isticao da je Dobrinja tokom opsade funkcionirala kao jedinstvena zajednica u kojoj su se vojnici i civili međusobno oslanjali, dijeleći teret odbrane i svakodnevnog života.

Za iskazanu hrabrost, vojničko umijeće i doprinos odbrani Republike Bosne i Hercegovine odlikovan je priznanjem "Zlatni ljiljan", a nakon rata unaprijeđen je u generalski čin Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nakon završetka agresije ostao je aktivan u njegovanju kulture sjećanja i afirmaciji vrijednosti odbrane Bosne i Hercegovine. Bio je svjedok Tužilaštva pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u predmetima protiv Slobodana Miloševića i Stanislava Galića, svjedočeći o opsadi Sarajeva, granatiranju i stradanju civila.

U javnim nastupima govorio je o ratnim iskustvima, značaju organizirane odbrane, ulozi predsjednika Alije Izetbegovića i odgovornosti novih generacija da čuvaju istinu o odbrani Bosne i Hercegovine. Posebno je naglašavao da se borci Armije Republike Bosne i Hercegovine nisu borili za teritoriju ili osvetu, nego za slobodu, državu i pravo svih građana da u Bosni i Hercegovini žive ravnopravno.

Među saborcima je uživao veliki ugled kao jedan od simbola odbrane Dobrinje i Sarajeva. Njegova ratna iskustva, svjedočenja i javni nastupi ostavili su značajan trag u dokumentiranju historije odbrane Bosne i Hercegovine, piše Preporod.